ČEKAJUĆI DOBRE VIJESTI USRED POLITIČKE OLUJE

Osvrt  Lejle Ramić-Mesihović

Neko je nedavno kazao kako bi najbolji odgovor najavljenom referendumu u Republici Srpskoj (RS) o 9. januaru kao prazniku tog entiteta u BiH bilo pozitivno mišljenje o zvaničnoj bh. kandidaturi za članstvo u EU  na zasjedanju Vijeća za opće poslove (General Affairs Council- GAC) EU 20. septembra 2016. godine. Sudeći po impulsima koji dolaze nakon posljednjih kontakata BiH sa EU, BiH bi, usred usijane referendumsko-izborne političke atmosfere, dobila toliko željenu pozitivnu poruku iz Brisela.

Umjereni optimizam

Već poznate primjedbe na procese već neko vrijeme se svode na nekoliko uobičajenih rezervi oko utjecaja mogućeg referenduma na opće reformsko raspoloženje, a često se naglašava i to  kako je neophodno mehanizam koordinacije implementirati, a ne samo usvojiti. Protokol o adaptaciji SSP-a je usvojen kako je i traženo.  Kako je obznanjeno na portalu posvećenom implementaciji Reformske agende, prva faza fiskalnih reformi je pri kraju. Izvještaji ukazuju na to da se provode i aktivnosti na poboljšavanju poslovnog okruženja, a BiH kao da je konačno počela ozbiljno razumijevati uputu Evropske komsije  da zakoni različitih zakonodavaca koji se u BiH bave istim, ustavima dodijeljenim, pitanjima, trebaju biti usklađeni.  Evropska komisija je takođe u više navrata istakla da je bitno da  BiH poštuje principe SIGME kada je u pitanju reforma javne uprave, posebno aspekte koji se odnose na depolitizaciju i profesionalizaciju.

Duh i slovo procesa

Čini se da se desio taj potrebni napredak, koji se u terminologiji ustaljenoj u institucijama EU zove „meaningful progress“. Ali, ako još  ima dilema oko funkcionalnosti mehanizma koordinacije, kao drugog uslova za prihvatanje aplikacije, onda je svima jasno da je prvi pravi test upravo Upitnik. Kao što će pravi test adaptacije SSP-a biti njegovo provođenje u praksi, a ne, kako neki insistiraju, brzo potpisivanje i ratifikacija. Podsjetimo se ovdje sporazuma sa Hrvatskom o graničnim prijelazima, ali i o korištenju luke Ploče i prolaska kroz Neum.

Dobra volja dvaju strana, prenesena na papir, kasnije se u praksi sudarala sa brojnim birokratskim začkoljicama. Dakle, bitno je da kada do njih dođe u praksi još postoji volja sa obje strane da se one rješavaju.

Nije otuda teško shvatiti da VPI BiH, kao organizacija koja se dugi niz godina bavi evropskim integracijama, ovdje stoji na stanovištu kako EU konačno treba prihvatiti bh. aplikaciju za članstvo u EU i poslati joj taj dugo očekivani upitnik. Razumijemo strah onih koji kažu kako su bh. vlasti lako dogovorili uvjete, ali da će ih teško provesti u djelo. Podugačka je lista činova političke neodgovornost koja dakako nameće mjesto za oprez. Ali mi upravo zagovaramo jači nastavak procesa kako bi se dogovoreni uvjeti i izražena deklarativna volja, prije svega oko mehanizma koordinacije, testirali u praksi. Status kandidata sam po sebi ne znači mnogo, a kamoli prihvatanje aplikacije i slanje Upitnika. BiH već neko vrijeme stoji na prekretnici. Ili će zakoračiti ozbiljnije ka EU ili će se vratiti u geopolitiku primordijalnih podjela i nazadovanja. Nismo pritom naivni da vjerujemo kako će zeleno svjetlo za Upitnik obrisati sve naše strahove, dileme i poneku skrivenu namjeru.

Pogled iza kandidatskog statusa

Dovoljno o evropskim integracijama znamo kako bismo vjerovali da je sticanje kandidatskog statusa, usred egzistencijalne krize u kojoj se nalazi sama EU, dovoljno da spasi BiH od vlastitih problema. Ali postoji ipak nešto što je više i značajnije od spiska uvjeta, checkinga i double checkinga. Riječ je o duhu procesa koji se stidljivo počeo ukazivati na Balkanu i u BiH.

To nije samo proces evropskih integracija, nego prije svega proces sazrijevanja i spoznaje o zajedništvu u nevolji, o potrebi ozbiljne etničke i političke emancipacije kako bi se jednog dana počelo evropski živjeti u BiH. Aktuelna retorika zamagljuje i onesposobljava ove fragilne mogućnosti. I dakako pokušat će da ih potpuno uništi, jer stoje na putu politkama svih mogućih partikularizama. E zato je važna pozitivna poruka iz Brisela, makar i birokratski „neiskrena“ da sačuva evropski duh u BiH – makar i u promilima.

Nadamo se da će komesar za susjedstvo i proširenje Johaness Hahn odmah nakon prezentacije Paketa proširenja i Izvještaja doputovati u Sarajevo da nam preda Izvještaj o urađenom (nekada o napretku) i da ćemo brzo nakon toga Upitnik koji će Generalna direkcija za politiku susjedstva i pregovore o proširenju zajedno sa ostalim relevantnim resornim generalnim direkcijama Evropske komisije ispolirati nakon što naša aplikacija i zvanično bude prihvaćena. Ne bi bilo ni loše da EU i BiH postignu zajedničko razumijevanje i o realnom periodu potrebnom za ispunjavanje Upitnika u našoj decentraliziranoj zemlji.

Kako smo naviknuti da se u općoj političkoj kakofoniji u BiH dobre vijesti ne čuju, pogotovo onda kada se potežu identitetska pitanja,  želja nam je da doprinesemo njihovoj vidljivosti. Da sveprisutnim idejama straha, mržnje, podjela probamo suprotstaviti evropsku ideju koja je u svojoj osnovi ideja zajedništva i prosperiteta.

ČEKAJUĆI DOBRE VIJESTI USRED POLITIČKE OLUJE

AUSTRIJANCI NA VELIKOM EVROPSKOM ISPITU

“Ova odluka neće nikoga napraviti gubitnikom ili pobjednikom. Njena najvažnija svrha je da se pojača vjera građana u vladavinu prava i demokratije”. Ovim je riječima predsjednik austrijskog Vrhovnog suda, Gerhard Holzinger, 01.07.2016. godine obrazložio odluku o poništavanju rezultata drugog kruga predsjedničkih izbora u Austriji na kojima je 22. maja,  veoma tijesno, pobijedio Alexander van Den Bellen – kandidat Zelenih. I ništa tu nema neobično: Slobodarska stranka Austrije (FPO), čiji kandidat je izgubio, uložila je žalbu zbog navodnih nepravilnosti na čak 94 od 117 izbornih mjesta. Kasnije će se utvrditi da su i sami počinili značajne nepravilnosti, a tek će vrijeme pokazati kakve. Sud nije utvrdio malverzacije, ali je utvrdio greške u procesu i zbog značajnog broja takvih grešaka odlučio da u potpunosti poništi rezultate drugog kruga izbora. Svi smo mislili kako je dobro što Norbert Hoefer kandidat FPO-a, radikalne, desničarske, ksenofobno-islamofobne stranke nije postao predsjednik Austrije. Mislili smo da bi to moglo negativno utjecati na referendum u Velikoj Britaniji, pojačati identitetsku krizu u EU, skrenuti udesno još jednu važnu članicu EU. Ali sada smo, historijskom presudom ustavnog suda Austrije, koja je iznenadila mnoge, natjerani da se ponovno zamislimo, samo ovoga puta šta sve ovo znači nakon Brexita.

Ako nas išta raduje u ovoj austrijskoj kakofoniji to je prisustvo pravne države koja je neupitna i neumoljiva i to pozdravljamo sa usklicima.  Sve ostalo je neizvjesnost koja lako prelazi u panični strah od još jednog populističkog exita iz evropske vizije.

Drugi krug izbora između Van Den Bellena i Hoefera bi se mogao ponoviti 22.09. ili čak možda 02.10.2016. godine (Strache i Dodik zajedno u kampanji). 

Šta ovo može značiti za Austriju? Šta može značiti za EU? I šta bi eventualno moglo značiti za Balkan i BiH?

Austrija

Ovlasti predsjednika Austrije nisu velike, ali su značajne: predsjednik predstavlja državu u svijetu, potvrđuje članove vlade i državne sekretare te je na taj način jamac (dis)kontinuiteta prvog ešalona državne službe, može raspustiti savezni i pokrajinske parlamente, itd. Rječju, i to je najvažnije, predsjednik je personifikacija austrijskog političkog diverziteta i osoba koja mora balansirati tako što zapravo predstavlja sve Austrijance. Može li Hoefer predstavljati 576.000 muslimana u Austriji?  Može li predstavljati 13,3% Austrijanaca imigrantskog porijekla? Da ne spominjemo sve one liberalno-građanske orijentacije, zanesenjake koji vole otvoreno društvo multi-identiteta u sinergiji? Odgovor je ne može i to je zapravo najveći izazov za austrijsku društvenu koheziju – pobjeda desničara dovela bi do ozbiljne ideološke polarizacije u društvu i mogla bi se reflektirati na naredne parlamentarne izbore, sastav vlade i konačno kurs kojim plovi Austrija.

Na predsjedničkim izborima u maju 2016. godine na izbore je izašlo 4,6 miliona birača od njih 7,4 miliona s pravom glasa. Izlaznost nije toliko sporna koliko je znakovita činjenica da je desničarski kandidat dominirao u ruralnoj Austriji nenaviknutoj na drugačije identitete. Ako je Brexit podijelio Britance, a jeste, dolazak desničara bi u istoj mjeri podijelio Austrijance i uticao konsekventno na pokušaj zdrave konsolidacije EU.

Izvjesnu šansu da na ponovljenim izborima desničarski predsjednički kandidat izgubi ubjedljivije predstavlja karizmatični novi savezni kancelar i lider Socijaldemokratske partije Austrije Christian Kern koji nije političar nego biznismen i koji je malo uspio vratiti povjerenje u politički mainstream. Porede ga sa legendarnim Francom Vranickim koji je također iz biznisa doveden na čelo SPO-a Njemačke ne bi li ga spasio od propasti. I uspio je. Kern sada ima šansu da dobro promisli kakvu će taktiku upotrijebiti ne bi li Van Den Bellena približio oni sumnjičavi koji po pravilu i ne glasaju.  Kada je 2000. godine pobijedio Joerg Heider, ne za predsjednika nego za ulazak u saveznu vladu, Brisel je Austriji zaprijetio sankcijama. Ima li trenutna EU, sa jednako ksenofobnim strankama u velikom broju parlamenata EU članica i u samom EU Parlamentu, snage da to ponovi u slučaju da desničar sjedne u predsjedničku fotelju? Nema, jer su ti mehanizmi odavno potrošeni. Njih su zapravo pojele godine bez vizije, bez ideje i spoznaje da EU mora moći jednako funkcionirati i kad je dobro i kad ne ide baš najbolje. Birokratska uljuljanost u blagostanje, samodopadnost, odavno je porušila te crvene linije. Otuda ovaj zaglušujući marš populizma u svim zemljama članicama gotovo bez razlike.

EU

Kao i kod Brexita moglo bi se nadugačko i naširoko špekulirati o mogućim opcijama, odnosno predviđati da li je bolje što se izbori u Austriji ponavljaju upravo nakon Brexita i cijele ove drame. Ako gledamo pozitivno dobro je što se ponavljaju upravo sada, kada su i najveći skeptici politike počeli da se bave pitanjem budućnosti Evrope, a takvih je u Austriji bilo 1.739.353. Oni su jedini spas od skretanja Austrije udesno, a vrlo slični postoci “uspavanih” Europljana mogu spasiti Evropu od propasti. Oni moraju biti prioritet Kernova, Van Den Bellenova … djelovanja. Oni ne smiju napraviti grešku koju je napravio bivši kancelar Feymann (morao odstupiti nakon iznenadnog uspona Hoefera u prvom krugu) i ne smiju tim ljudima, koji u pravilu preziru politiku i političare, prići frontalnom političkom kampanjom tipa-glasajte za nas zato što su ovi drugi desničari. Moraju im tresnuti najgrublju istinu u lice da su ovo historijski izbori u koje gleda cijela Evropa, koji mogu imati potencijal da pomognu konsolidaciju ne samo Austrije nego i šire. Moraju im jasno pokazati šta gube ksenofobnim izolacionizmom, a šta dobivaju ako pomognu post-brexitovsku konsolidaciju Evrope; da znaju da to nije puko ponavljanje drugog kruga između ljepuškastog, mlađahnog i dopadljivog Hoefera i omudrijelog umjerenjaka sporih refleksa Van Den Bellena. Oni jasno moraju znati da samim svojim postojanjem mijenjaju stvari – ako iziđu i glasaju onda ih mijenjaju na bolje. Ako ne iziđu onda definitivno jednako snose odgovornost za ono što slijedi. Zato su predstojeći predsjednički izbori vrlo važan post-brexitovski test da li je shvaćena poruka, da li smo spremni za konsolidaciju. Ako se to ne desi u Austriji, a potom za godinu dana u Njemačkoj i Francuskoj s gorčinom u srcu spremni smo se složiti sa procjenom filantropa Georga Sorosa da je ovo početak kraja Evropske unije.

Balkan

Predsjednički kandidat FPO-a dobio je dosta glasova Srba porijeklom sa Balkana zahvaljujući kampanji kojoj se pridružio i predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, koji ima dobre lične odnose sa predsjednikom FPO-a Stracheom. Sada, ostavimo po strani kako to da imigranti glasaju za stranku sa potpuno anti-imigrantskim programom, naivno misleći, valjda, kako je ta oštrica namijenjena samo onim tamnoputim i muslimanskim imigrantima, ovdje se nameće pitanje šta eventualna pobjeda Hoefera znači za BiH i Balkan? Odgovor je između malo i ništa.

Ako Hoefer pobijedi to još ne znači ništa za kurs kojim do sljedećih izbora plovi austrijska vlada kancelara Kerna koji je na dobrom putu da taj kurs poprilično konsolidira. Neka vrsta kohabitacije bit će neophodna i manevarski prostor Hoefera bit će poprilično sužen. Neće biti u stanju promijeniti mnogo odnose Austrije prema Zapadnom Balkanu koji imaju svoju interesnu pozadinu. Neće biti u prilici ni previše ubrzati, ali ni previše usporiti proces proširenja jer nije prisutan na briselskom nivou. Moći će jedino lično ohrabrivati slične političke tendencije na Balkanu, rizikujući kritike i prezir kod kuće. Takvo igranje sa vatrom na Balkanu može biti opasno i po samu Austriju.

Austrijanci na velikom evropskom ispitu

NA IZLASKU IZ EU, SKRENITE DESNO

Sudeći po onome što je rečeno u Evropskom parlamentu povodom referenduma o izlasku Velike Britanije iz Evropske unije (EU), Brexitovcima to neće biti dovoljno nego se kane baciti i na rušenje Evropske unije kao projekta. Sam ton i tok rasprave u Evropskom parlamentu govore o stanju duha u Evropi, ali i o tome u kojoj mjeri je evropska radikalna desnica uspjela nametnuti svu retoriku u instituciji koja je bila utvrda demokratskih vrijednosti u Evropi. Likujući nad sudbinom Velike Britanije van EU, Nigel Farage, vođa Stranke za nezavisnost Velike Britanije i član Evropskog parlamenta je bez imalo poštovanja prema uzusima jedne takve institucije, naslađivao se uvredama koje je godinama slao samoj Evropskoj uniji, ali i njenim predstavnicima koji su tu sjedili tokom rasprave. U svom govoru ih je optužio da negiraju činjenicu da je projekat Evropske unije osuđen na propast, te ih podsjetio da su mu se smijali prije 17 godina kada im je rekao da je tu došao da izvede Veliku Britaniju iz EU.

Međutim, Nigel Farage se ne namjerava zaustaviti na pobuđivanju mržnje u Velikoj Britaniji, ni na uvredama prema EU, nego jašući na krilima Brexita planira rušiti Evropsku uniju kao projekat. Tema koju je Farage naročito potencirao je ‘nezavisnost’ Velike Britanije, za koju se, po njemu, narod izborio kroz referendum. Time je on okarakterisao Evropsku uniju kao kolonizatorsku silu, koja tlači jadne Britance, prvenstveno, izgleda, Engleze. Pri tome, nevjerovatna je brzina kojom su isplivale podjele u britanskom društvu u roku od pet dana, rezultirajući stravičnim povećanjem broja rasistički inspirisanih incidenata diljem zemlje, kao i uskrsnućem likova sa istetoviranim svastikama na javnim servisima, što je bilo nezamislivo još prije sedam dana. Tražeći odgovore na ono što izgleda nije bilo očigledno jedino britanskoj vladi, mediji u toj zemlji već danima lamentiraju nad različitim anketama koje pokazuju zašto je veći dio stanovništva glasao za izlazak iz EU. Sada je već jasno da je ovakav ishod referenduma u Velikoj Britaniji u velikoj mjeri motivisan statusnim, ili čak klasnim podjelama unutar britanskog društva. U međuvremenu se i veliki broj glasača predomislio i pokajao zbog takve odluke, dok su neki od njihovih podstrekivača poput Borisa Johnsona podvili rep, valjda u strahu od posljedica referenduma, koji je čak i njih same iznenadio.

Podrška koju je Nigel Farage dobio od Marine Le Pen, vođe francuskog Nacionalnog Fronta, možda i najistaknutije radikalne desničarske stranke u Evropi, pokazuje do koje mjere je Evropski parlament podijeljen, što bi moglo u vrlo kratkom roku voditi i do ozbiljnijih podjela unutar Evropske unije. Zastrašujuće je bilo gledati ozbiljne i iskusne evropske političare kao što je Martin Schulz, predsjedavajući Evropskog parlamenta, kako ne uspijeva obuzdati strasti koje su se rasplamsavale prijeteći rušenjem najozbiljnijeg demokratskog projekta u skorijoj istoriji. Još je gore bilo gledati Jean-Claude Junckera, predsjednika Evropske komisije, kako se spušta na nivo retorike koju je nametnula evropska radikalna desnica, ne odbranivši ni na koji način ni instituciju koju predstavlja, niti ideje koje zastupa. Žalosno je bilo gledati kako je lice Britanije u Evropskom parlamentu barem privremeno bio Nigel Farage, čovjek koji čak nije mogao dobiti dovoljnu podršku birača za ulazak u parlament u vlastitoj zemlji na izborima prije manje od godinu dana. Razočaravajuće je bilo odsustvo odgovora na pitanja koja su se nagomilala nakon Brexita.

A odgovori su ono najvažnije što EU treba da pruži u ovom trenutku. Brexit je otvorio mnoštvo pitanja, koja je još uvijek nemoguće sagledati, i jasno je da je teško odmah dati sve odgovore. Ali dok evropska birokracija smišlja na koji način se nositi sa izazovima Brexita, evropska radikalna desnica im već sprema nova pitanja i nove izazove. Brexit je pokazao kako je kratak put od birača prepuštenog čarima populizma, do institucije kao što je Evropski parlament, pa i sudbine evropskog projekta.

Duh rasizma, netrpeljivosti, i mržnje prema drugome se već neko vrijeme širi Evropom, ali je bilo najmanje za očekivati da se materijalizuje tako brzo i sa takvim posljedicama baš u Velikoj Britaniji. Tako se u roku od pet dana Brexit kroz raspravu u javnosti sveo prvenstveno na pitanje imigracija. Nakon što je naduravanje o Brexitu preselilo u Brisel, vodeći britanski mediji su sveli sva nezadovoljstva koja razdiru ovu zemlju godinama na jedno jedino pitanje – pitanje slobode kretanja unutar EU. Međutim, činjenica da je i David Cameron nakon sastanka sa ostalim liderima zemalja članica EU sveo suštinu Brexita na pitanje imigracija je samo jedan u nizu dokaza u kojoj mjeri je on slabo procijenio motivacije građana, a pogotovo njihovo loše poznavanje Evropske unije. Međutim, ovakav ishod referenduma nije rezultat samo loše procjene aktuelnog premijera i njegove vlade, nego i decenijskog potcjenjivanja Evropske unije u toj zemlji.

Imajući u vidu sve pravne i praktične aspekte izlaska Britanije iz EU, ispostavlja se da je možda i nemoguće u roku od dvije godine nakon aktiviranja člana 50. Lisabonskog ugovora u potpunosti raspetljati sve ugovorne odnose koje članstvo u EU podrazumijeva. U tom slučaju pošteno bi bilo, a i mudro u ovom trenutku, upozoriti šta izlazak iz EU tačno znači i da li je uopšte moguć. Nevjerica i šok koja se javila kod nekih britanskih glasača koji su glasali za izlazak iz EU dokazuje da su oni bili najmanje vođeni brigom za sudbinu svoje zemlje unutar EU, te da su bili u velikoj mjeri nesvjesni posljedica za Britaniju, za EU, pa i globalno. U tome ima i odgovornosti Evropske unije, koja je držeći se po strani u toku pred-referendumske kampanje propustila priliku da dočara britanskim biračima svu pogubnost njihovog izbora. Brexit možda pokaže i da je na neka od tih pitanja nemoguće dati odgovore.

Odlazeći britanski premijer David Cameron je već najavio da lopticu prepušta svom nasljedniku. Međutim, britanski nepisani Ustav ne definiše tačno ko bi trebao donijeti tu odluku i da li je odluka na referendumu dovoljna zakonska podloga za budućeg premijera da samostalno poduzme korake za pokretanje člana 50. Lisabonskog ugovora. Već sama odgoda formalne odluke je kupovanje vremena u toku kojeg bi se strasti mogle smiriti i rasprava vratiti u okvire razumnih argumenata. Ukoliko institucije u Westminsteru presude da konačnu odluku o Brexitu treba da donese parlament Velike Britanije, to čak otvara mogućnost da Britanija ipak ostane u EU. U međuvremenu, EU i njeni predstavnici mogu pomoći tako što će smiriti strasti, pokazati zašto je važno i neophodno sačuvati EU kao zajednicu, sačuvati dignitet njenih institucija, i vratiti raspravu o EU kao projektu na nivo zajedničkih vrijednosti, čime će se skloniti sa terena populizma na kojem trenutno apsolutno dominira evropska radikalna desnica.

 Na izlasku iz EU, skrenite desno