Njemačko predsjedavanje Vijećem EU: Zajedničkim snagama ka oporavku

Foto: Ilustracija/VPIBH

Pišu: Hata Kujraković i Mahir Sijamija

Savezna Republika Njemačka, kao jedan od najvažnijih partnera Bosne i Hercegovine, uz moto „Zajedno za oporavak Evrope” započela je 1. jula 2020. godine predsjedavanje Vijećem EU. SR Njemačka, kojoj je ovo 13. predsjedavanje Vijećem EU, usvojila je program u kojem je fokus stavljen na pandemiju COVID-19, odnosno na ekonomski i društveni oporavak od posljedica uzrokovanih pandemijom. Program je usmjeren na upravljanje krizom i sprečavanje širenja virusa te je naglašena potreba za saradnjom unutar EU, kao i na međunarodnoj razini. Neki od ključnih prioriteta SR Njemačke su inkluzivna strategija rasta, jačanje solidarnosti i održiva ekonomija.

Njemačka kao lider promjena u Uniji 

Iz programskog okvira predsjedavanja uočavamo opredjeljnost SR Njemačke za ublažavanje ekonomskih posljedica pandemije koje su zadesile EU, kao fenomen koji je upravo nastao na postulatima zajedničkog tržišta, ekonomije, slobode i tolerancije. Riječ je o ogromnoj finansijskoj preraspodjeli, koja bi trebala iznositi 1,85 milijardi eura. To je čin solidarnosti bez presedana, namijenjen osiguranju daljnjeg postojanja EU. “Naš zajednički cilj sada mora biti zajedničko i održivo rješavanje krize s pogledom na budućnost. To će biti vodeći princip našeg predsjedavanja Vijećem EU”, najavila je Angela Merkel, prenosi Deutsche Welle.

Klimatske promjene, Agenda 2030, digitalna transformacija i Brexit 

Osim dugoročnog prevladavanja posljedica krize, program je također usmjeren na dodatnih pet područja koja uključuju snažniju, pravedniju, održiviju Evropu, kao i Evropu sigurnosti i zajedničkih vrijednosti odnosno snažnu Evropu u svijetu. Istovremeno je fokus stavljen na rad na poboljšanju kohezije unutar EU uz zajedničko vanjsko djelovanje. Kako bi EU iz krize izašla ojačana i održiva, ekonomiji je potreban poticaj, što znači da je potreban sveobuhvatan zajednički paket za ekonomski i socijalni oporavak koji uključuje fond za obnovu i odgovarajuću prilagodbu Višegodišnjeg finansijskog okvira (VFO). Još jedan od ciljeva jeste poboljšanje evropskog kapaciteta za upravljanje krizama. Ovo podrazumijeva uključivanje pitanja poput klimatskih promjena, provedbu održivih razvojnih ciljeva Agende 2030 i digitalnu transformaciju te redefiniranje odnosa s Ujedinjenim Kraljevstvom nakon Brexita, kao i odnosa sa Kinom. Pitanje migracija, Zeleni dogovor (Green Deal) , kao i Konferencija o budućnosti Evrope dominirat će u posljednjoj fazi njemačkog predsjedavanja. Evropska komisija treba uskoro predstaviti prijedlog novog migracijskog paketa, koji uključuje i reformu zajedničkog sistema azila, a Njemačka se nada da će doći do pomaka kad je u pitanju ova oblast.

Odnos sa zapadnim Balkanom i BiH

U maju ove godine održan je Zagrebački samit, kao kruna predsjedavanja Republike Hrvatske Vijećem EU. Kada se sve uzme u obzir, samo održavanje Samita u najvećoj svjetskoj krizi poslije finasijskog kraha 2008. godine je uspjeh. Kako smo pisali u prošlom blogu, jasno je i da “ovaj Samit neće imati značaj onog zagrebačkog iz 2000. godine ili Solunskog iz 2003. godine”, te je predsjedavanje Republike Hrvatske u toj mjeri narušeno, jer je njena energija koja je uložena u samu organizaciju stavljena u drugi plan usljed pandemije COVID – 19. 

U programu koji je pripremila SR Njemačka naglašeno je kako je približavanje Evropskoj uniji u interesu zapadnog Balkana, kao i u samom strateškom interesu EU te da EU ima posebnu odgovornost prema zemljama zapadnog Balkana te prema južnim i istočnim susjedima. „Želimo osigurati da EU ostane sposobna djelovati i raditi u partnerstvu s drugima i na temelju jasnih pravila“, naglasila je u svom blogu Nj. E. Margret Uebber, Ambasadorica SR Njemačke u BiH. U kontekstu granica za regiju zapadnog Balkana,  navedeno je kako niti jedna regija na svijetu nije bliža EU od šest država zapadnog Balkana te da EU i zapadni Balkan vežu bliski međuljudski odnosi. Nj. E. Ambasadorica Uebber je dodala kako je važno da su zemlje zapadnog Balkana uključene u odgovor na krizu, naglašavajući da su sredstva u iznosu od 80,5 miliona eura namijenjena samo za BiH čime EU šalje Bosni i Hercegovini „snažan znak solidarnosti i povezanosti.“

Iako je pandemija COVID-19 ograničila aktivnosti, Nj. E. Uebber smatra kako je za vrijeme hrvatskog predsjedavanja postignut napredak u politici EU sa zapadnim Balkanom, navodeći odluku o otvaranju pregovora o pristupanju s Albanijom i Sjevernom Makedonijom te paket pomoći koji je EU komisija predstavila krajem aprila u iznosu od 3,3 milijarde eura za zapadni Balkan. Posebno je naglasila kako je migracija mladih, pored ekonomskih posljedica pandemije, poseban izazov s kojim će se zemlje zapadnog Balkana suočiti u narednom periodu.

U programu „Zajedno za oporavak Evrope” stoji da će SR Njemčaka iskorisiti predsjedavanje Vijećem EU za umrežavanje donosioca odluka i drugih relevantnih aktera na Zapadnom Balkanu, potaknuti demografski razvoj, te će nastaviti raditi na stvaranju boljih perspektiva za mlade. Prije je iz Njemačke vlade najavljeno da će podržati regiju zapadnog Balkana sa dodatnih 10 miliona eura, te ovim poslati jasan signal da Budućnost zapadnog Balkana leži u EU!“

Zajedno za oporavak zapadnog Balkana s Evropom

Iz programa predsjedavanja vidimo da je opredjeljenje SR Njemačke ekonomski oporavak Unije. Evropska unija je nastala na vrijednostima zajedničkog tržišta, ekonomije, sigurnosti, slobode i tolerancije.  Njemačka, kao jedan od lidera Unije, upravo potencira povratak ka tim vrijednostima, zbog povećanog nacionalizma, zatvaranja granica i sličnih politika usljed pandemije COVID – 19.

EU se u posljednje vrijeme suočava s velikim izazovima unutrašnje konsolidacije, pa je francuski predsjednik Macron još prije pandemije najavio reforme Unije te nemogućnost njenog proširenja.  Predsjedavanje Vijećem EU SR Njemačka će nastojati iskoristiti kako bi Uniju vratila na početne postavke njenog razvoja i prosperiteta. Iako je mogućnost velikog birokratskog aparata da radi u punoj snazi smanjena, jer je došlo do redukcije fizičkih sastanaka EU čelnika usljed pandemije COVID-19, SR Njemačka je postavila jasan cilj – zajedničkim snagama treba donijeti veliki broj odluka kako bi se kriza prevladala.


Program “Zajedno za oporavak Evrope” možete pogledati na linku

 

Nakon Samita EU – Zapadni Balkan: BiH plaća cijenu zaostajanja u procesu pridruživanja EU

Piše: Osman Topčagić

Foto: Twitter / EU2020HR

Dvije sedmice nakon Zagrebačkog samita lidera Evropske unije i “partnera” sa Zapadnog Balkana zgodno je vrijeme da se ponovo sagledaju njegovi rezultati i poruke. Već je iznešeno mišljenje da je najveći uspjeh činjenica da je Samit održan. I doista, kad se sagledaju glavni izazovi i pitanja sa kojima se Evropska unija danas suočava ta tvrdnja i dalje stoji. Neki od tih izazova se navode i kao prijetnja samoj opstojnosti Evropske unije kakva je danas. Nastavi čitati “Nakon Samita EU – Zapadni Balkan: BiH plaća cijenu zaostajanja u procesu pridruživanja EU”

Diplomatija u kriznim situacijama: Bosna i Hercegovina u vrijeme COVID – 19

Piše: Mahir Sijamija

Ilustracija: Vanjskopolitička inicijativa BH

Od 5. marta 2020. godine, kada su registrovana prva dva slučaja zaraze,  građani Bosne i Hercegovine zajedno sa milionima ljudi širom svijeta suočavaju se s virusom COVID – 19. Protok ljudi, robe i kapitala je zaustavljen. Bosna i Hercegovina se poslije 2008. godine i globalnog financijskog kraha opet suočila sa krizom koja je zahvatila cijeli svijet, a koju će ovako mala zemlja teško sama prebroditi. Države širom svijeta suočavaju se s problemima nedostatka medicinske opreme za borbu protiv virusa, hrane i pitke vode. Veliki broj ljudi je ostao bez zaposlenja, čime je preživljavanje u vremenu zdravstvene krize postalo još teže. Nastavi čitati “Diplomatija u kriznim situacijama: Bosna i Hercegovina u vrijeme COVID – 19”

Dvorište EU u vremenu korone

Piše: Haris Ćutahija

Ilustracija: Vanjskopolitička inicijativa BH

U doba globalne pandemije korone, postoji i svijetla tačka: evropski put Bosne i Hercegovine nije zapostavljen. Naime, ostao je na istom nivou na kojem je bio prije pojave korona virusa – na nivou nule. Od trenutka dobijanja Mišljenja o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji, u Bosni i Hercegovini se proces evropskih integracija skoro ne spominje. U fokusu javnosti nekako se uvijek nađu teme koje se zbog ubiranja jeftinog i slabo održivog, ali brzog, dnevnopolitičkog kapitala nameću kao važnije od evropskog puta. Nastavi čitati “Dvorište EU u vremenu korone”

Naših 14 – alarm za buđenje ili izgovor za status quo?!

Piše: Anida Šabanović
Izbori su završeni u oktobru prošle godine, ali BiH još uvijek nema formirano Vijeće ministara niti Vladu Federacije BiH, pa je tako i Mišljenje Evropske komisije po pitanju Bosne i Hercegovine “srušilo” sav optimizam i prognoze lidera da će ova zemlja dobiti kandidatski status do kraja godine.

S druge strane, ako se već danas suočimo sa stvarnošću vezanom za naše kapacitete integriranja u EU uz ovakav državni sistem i sistem vrijednosti koji dominira među domaćim političkim elitama, možda ipak uspijemo do kraja godine pokazati da smo upalili alarm za buđenje i definisali korake za provođenje “naših 14” što bi značilo da je BiH napokon spremna da “dovede svoju kuću u red” i da na sve odgovori konkretnim radom i rezultatima.

Europska Unija je svoje mišljenje dostavila na osnovu procjene trenutnog sistema funkcionisanja institucija, politika, i pravnih propisa te onoga što je potrebno uskladiti sa europskim politikama i pravnom stečevinom tzv. Acquis. Ali, i kroz poštivanje ljudskih prava i implementaciju presuda Europskog suda za ljudska prava kao i obavezne uspostave savremene građanske parlamentarne demokratije. Međutim, EK u svom mišljenju nije preciznije odredila šta je ono od nabrojanih 14 što je BiH potrebno za kandidatski status. Jedino precizno što se u ovom momentu može reći jeste da je BiH jako daleko od kandidatskog statusa te da joj slijedi jedan težak period, period prelaska sa riječi na djela.

Odgovoriti na par hiljada pitanja iz upitnika Komisije je jedno i zaslužuje pohvalu no “naših 14” podrazumijeva sveobuhvatne smjernice za reforme koje zemlja treba da provede kako bi dobila preporuku za otvaranje pregovora o pridruživanju EU. Dobila se jedna dijagnoza stanja i razumski, sistemski i suštinski recept za ozdravljenje. Odmah poslije ovog recepta ide dobro poznati uvjet za BiH, a to je da izabrani zvaničnici zaista imaju političku volju za ovaj proces u zemlji koja je za EU okarakterisana kao zemlja društvenog, političkog i ekonomskog haosa.

Uz Mišljenje se nalazi i analitički izvještaj koji upoređuje situaciju u Bosni i Hercegovini sa standardima koji se primjenjuju u zemljama članicama EU, uključujući pitanja kao što je unutrašnje tržište, javne nabavke, politika konkurentnosti, okoliša, sigurnosti hrane i zaštite potrošača.

Uz EU podršku, BiH je provodila reforme, od pravosuđa, policije i javne uprave do obrazovanja i ekonomskih reformi i određeni napredak jeste postignut. Međutim, mnogo toga je još pred nama. Možda se zato očekivalo da će samo to biti dovoljno barem za preporuku za kandidatski status uz par pohvala od strane međunarodnih zvaničnika.

Ali…

Bosna  i Hercegovina i  dalje  ne zadovoljava  kriterije  koji se odnose  na stabilnost institucija koje garantuju demokratiju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina, treba da uskladi svoj ustavni okvir sa evropskim standardima i osigura funkcionalnost svojih institucija kako bi mogla preuzeti obaveze u vezi sa Evropskom unijom te unaprijediti svoj izborni okvir i funkcionisanje pravosuđa. Isto tako, treba osnažiti prevenciju i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala te osigurati efektivno funkcionisanje sistema upravljanja granicom, migracijama i azila te u potpunosti  provesti osnovne korake u reformi javne uprave.

Samo kad su u pitanju ekonomski kriteriji, određeni stepen makroekonomske stabilnosti je postignut, ali to su samo mali koraci jer i u ovom slučaju BiH treba da radi  na rješavanju  silnih prepreka  za pravilno funkcionisanje tržišnih  mehanizama  kao što  su  slaba vladavina  prava, velika birokratija, korupcija, dugotrajni i pretjerano složeni upravni postupci, što najviše osjete građani, koji ne vide poboljšanje i kojima sigurno izostanak preporuke za kandidatski status ne pada teško jer njih interesuje kada će se u BiH živjeti bolje i približno prosjeku EU, a sadašnje stanje i Mišljenje su samo potvrda da žive u zemlji u kojoj vrijede zakoni i standardi koji su daleko od onih koji važe u EU, ali daleko i od onih koji važe u zemljama regije.

Jedina zemlja sa kojom je BiH u ovom momentu na istom nivou jeste Kosovo, i to u javnoj upravi, vladavini prava i ekonomiji, što su prioriteti Europske komisije.

S druge strane, poređenje sa Albanijom zadnjih dana nije rijetkost jer je BiH dobila isto Mišljenje koje je Albanija dobila 2010. godine. Međutim, mnogi predviđaju da BiH na svom EU putu za Albanijom kasni minimalno 10 godina. Za BiH i Albaniju se ove godine ocijenjivalo stanje u četrdeset područja, i samo u jednom području, zaštiti intelektualnog vlasništva, BiH je ocjenjena malo bolje od Albanije.

Da li će doći do kandidatskog statusa, vidjećemo. Zavisi od političkih prilika i promatranja nove Komisije i zemalja članica na tu temu. EU ima velika očekivanja od domaćih lidera regiona, da naprave jedan konkretan pomak kao što su to napravile Sjeverna Makedonija i Grčka, da pokažu opredjeljenje za rješavanje dugotrajnih sporova i nastavak puta ka EU. A izgleda, da nekada ni to nije dovoljno…. Vidjet ćemo u periodu ispred nas…

Jedno je sigurno, potrebna je konkretnija ponuda iz EU i država članica. Ona mora biti nešto opipljivo, ali i važno za svakodnevni život građana, npr.  povećanje finansijske i tehničke podrške. Ovo je neophodno za izgradnju spremnosti u Parlamentima i vladama BiH da se dogovore o prioritetima koje je odredila Komisija ili s druge strane, bitno za građane da naprave korak i mijenjaju one koji se ne žele složiti.

EU mora nastaviti širiti svoj uticaj ukoliko misli uopće imati konkretnih poteza u cilju očuvanja ideje ujedinjene Europe. S druge strane, Bosna i Hercegovina, nema više prilika za propustiti i lopta je u našem terenu, vrijeme je da radom postignemo taj dugo očekivani pogodak!

Tekst napisan za European Western Balkans (OPINIONS) – na engleskom jeziku

Objavljeno i na: Vijesti.ba (na bosanskom jeziku)

LEKCIJA IZ DEMOKRATIJE

Brexit ili exit pitanje je sad

Taman kad se ostatak Evropske unije i svijeta pomirio sa idejom da bi Velika Britanija mogla napustiti tu „nefunkcionalnu porodicu”, cijeli proces su zaustavili jedan frizer i jedna aktivistkinja. Gina Miller, aktivistkinja koja je svojim inicijativama za rušenje finansijskog establišmenta pridobila nadimak „crna udovica“ i Deir Dos Santos, britanski državljanin rođen u Brazilu i frizer po zanimanju, koji sebe opisuje kao „sasvim običnog momka“. Njih dvoje su bili apelanti pred Kraljevskim visokim sudom u Londonu, koji su tražili da o Brexitu odlučuje britanski parlament i za sad su u tome uspjeli.

Odluka Kraljevskog visokog suda da o pokretanju Člana 50. Lisabonskog sporazuma mora odlučivati parlament, a ne samo Vlada, nije konačna, i britanski  sud je već zakazao termin u decembru po osnovu žalbe Vlade, koja je iznijela argumentaciju da posjeduje ‘kraljevski prerogativ’ na osnovu kojeg kao izvršno tijelo može samostalno pokrenuti i voditi taj proces.

Međutim, stvar nije tako jednostavna kako se britanskoj javnosti predstavljala pred i nakon referenduma. Pokušavajući da spasi obraz svojoj stranci, pa i instituciji premijera, premijerka Theresa May, zauzela je stav da je pokretanje člana 50. Lisabonskog sporazuma stvar poštivanja volje naroda. Odluka Kraljevskog visokog suda je otriježnjenje kakvo je velikom dijelu britanske javnosti itekako trebalo, i podsjećanje da demokracija nije samo stvar “poštivanja volje naroda“, kao i da je izvršna vlast samo jedan od stubova na kojima država i demokracija počivaju.

Apsurdi progresa

Imajući u vidu način i retoriku koju su pristalice kampanje za izlazak iz EU servirali široj britanskoj javnosti u posljednjih godinu dana, za očekivati je da će oni sada vrištati da odluka suda narušava demokraciju, odnosno da negira volju naroda. Nigel Farage, bivši lider Stranke za nezavisnost (UK Independence Party), lice kampanje za izlazak iz EU i klasični politički dezerter, te aktuelni savjetnik Donalda Trumpa, već je izjavio da je ovo poricanje volje naroda. Međutim, upravo u tome je ljepota ironije koju ovakva odluka suda pokazuje – demokraciju ne čini samo “volja naroda”, nego i institucije države kroz njena tri osnovna stuba: zakonodavni, izvršni i sudski.  Pitanje je bilo dana kada će se neka od institucija odlučiti da javnosti održi tu lekciju o demokraciji.

Ova, 2016. godina bi mogla ostati upamćena po „dešavanjima naroda“, odnosno navodnom vraćanju demokracije u ruke naroda na različitim stranama svijeta, od Turske, preko Velike Britanije, do SAD-a (našu zemlju i referendum da i ne spominjimo). Međutim, sva tri primjera su bila dokaz opasnosti osvetoljubivih masa koje su iz različitih razloga ostavljene na marginama društva, i koje su prvom prilikom koja im je data odlučile da se obračunaju sa sistemom, nesvjesni posljedica po vlastito, a i šire okruženje. Nauka je odavno prepoznala opasnosti direktne demokracije, naročito u slučajevima gdje „narod” odlučuje o pitanju koje je izrazito kompleksne prirode (pravne, političke, geopolitičke), i koje ima posljedice ne samo na njihovu državu, nego i na šire okruženje i dovodi u pitanje cijeli jedan sistem koji je građen decenijama. Jedna od potencijalnih opasnosti direktne demokracije je da birači olako donose odluke, ne ulazeći duboko u problematiku i ne razmatrajući sve posljedice koje takva odluka može proizvesti. Druga, ali srodna opasnost je da birači donose određene odluke iz proste želje da ‘razdrmaju’ sistem, da ga podsjete da oni i dalje imaju moć da svojim glasom nanesu određenu štetu, da demokracija njima pripada (iako je inače vrlo rijetko ili nikako ne konzumiraju). Takvi birači demokraciju shvataju kao sredstvo za obračunavanje sa državom, instrument za skretanje pažnje na svoje probleme, koji najčešće nisu ni u kakvoj vezi sa pitanjem o kojem se tom prilikom odlučuje. I ono što je posebno poražavajuće je da otvaranje mogućnosti za direktnu demokraciju najčešće mobilizira populizam i populističke projekte. Sve ovo je bio slučaj i sa Brexitom, jer ishod referenduma se najmanje ticao same EU i pozicije Velike Britanije u njoj, a daleko više je bio rezultat decenijskog ignorisanja cijelih slojeva stanovništva i njihovih problema i potreba.

Apelacija koju su pokrenuli Ginna Miller i Deir Dos Santos je takođe primjer primjene direktne demokracije, ali na jedan drugi način – korištenjem institucija koje imaju nadležnost za ovu problematiku i kako bi ‘resetovali’ cijeli sistem i vratili parlament kao treći stub vlasti u igru.

Politička korektnost, koja je integralni dio političke kulture u Velikoj Britaniji, neće dozvoliti olako opovrgavanje referendumske odluke o Brexitu. Članovi Parlamenta, koji imaju izgrađen jak osjećaj odgovornosti prema biračima, teško će se odlučiti da se stave na stranu onih koj ne poštuju „odluku naroda“, bez obzira na njihove lične i političke stavove o Brexitu. Činjenica je da je velika većina članova parlamenta bila protiv izlaska iz EU, ali u duhu reprezentativne demokracije, članovi parlamenta bi mogli zastupati stav onih koji su ih izabrali, a ne vlastiti stav, koliko god on bio utemeljen u argumentima i zdravom razumu. Zato ovu odluku suda ne treba doživljavati kao kraj Brexita. Ona će zasigurno odgoditi pokretanje člana 50., ali to ne znači da će parlament donijetu odluku koja je značajno drugačija od onoga što je bio stav britanske vlade nakon referenduma.

Mogući scenariji i izvjesni završetak

S druge strane, ovakva odluka suda dovodi premijerku u dodatno tešku poziciju. Poštujući ‘odluku naroda’, Theresa May je nakon referenduma zdušno stala uz Brexit, iako je sama bila na strani onih koji su bili za ostanak u EU. Toliko zdušno da je bila spremna potpuno izostaviti parlament iz te odluke, što bi joj se sad moglo osvetiti. Neki analitičari već predviđaju da bi ona spas mogla naći u raspisivanju prijevremenih izbora, što bi je izvuklo iz političkog i finansijskog haosa koji je ostao iza njenog prethodnika. Privremeni izbori pak sa sobom nose nove nepoznanice i niko ne može isključiti neke nove političke snage koje bi kampanju mogli voditi pa možda i dobiti protiveći se neprilikama koje je stvorio Brexit. Londonski City, centar evropske pa i svjetske finansijske moći, polako gubi strpljenje. Ukoliko im Brexiteri uskoro ne pokažu jasan plan, nije isključeno da će svojim pozamašnim svotama i utjecajem „podmazati“ agendu preispitivanja Brexita. Već se govori o preseljenju u Frankfurt vodećih platformi za bezgotovinska plaćanja, jer izlaskom iz EU platni promet sa EU podlijegati će plaćanju posebne marže.

Sve ovo otvara nova pitanja za samu Evropsku uniju, koja je do sada insistirala da Velika Britanija, ako će već izlaziti iz zajednice, uradi to što prije i što brže. Predsjednik Evropske Komisije Jean-Claude Juncker već je najavio razgovore sa premijerkom May, mada je teško zamisliti da će ijedna strana imati neke konrektne odgovore ili prijedloge.

Bilo kako bilo, odluka Kraljevskog visokog suda u Londonu je lekcija iz demokracije za Veliku Britanije, za Evropu, pa i za cijeli svijet. To je otrježnjujuće podsjećanje na smisao demokracije, na važnost institucija, i na rizike koje nepromišljeni potezi političara mogu proizvesti. Neki tumače ovu odluku suda kao „vraćanje kontrole“ u ruke institucija, a može se reći i da je ovo pokazatelj zdravlja jednog demokratskog društva. Dodati dokaz zrelosti sistema će biti poštivanje konačne odluke suda od strane Vlade i parlamenta, pa i svih onih koje bi takva odluka mogla razočarati. Jer sve dok taj nivo poštovanja institucija postoji, može se govoriti o zdravoj demokraciji.

Na kraju, ovo jeste i lekcija iz direktne demokracije, ali na način na koji su to uradili Gina Miller i Deir Dos Santos – koristeći institucije sistema da bi tražili zaštitu vlastitih, individualnih prava, za koja su smatrali da su ugrožena voljom većine. Na kraju krajeva, i oni su narod, a 48% britanskih glasača je ipak glasalo protiv izlaska iz EU.

Lekcija iz demokratije

U predvječerje američkih predsjedničkih izbora

Osvrt Vanjskopolitičke inicijative BH

Osmi novembar 2016. godine neće biti upamćen kao neki poseban dan za Amerikance, makar Sjedinjene Američke Države i dobile prvu predsjednicu u svojoj povijesti. To se neće desiti čak ni ako američki predsjednik postane kontroverzni biznismen, ekstravagantni zabavljač i nevjerovatni populista koji je od predsjedničke kampanje uspio napraviti reality show. Prvi put ne moramo čekati kraj izbora u ovoj svjetskoj sili da bismo se iznenadili, obradovali ili rastužili, budući da su se mnoge prelomne situacije, presedani i pitanja od povijesnog značaja desili već tokom izborne kampanje. Amerika koja je dugo važila za stub slobode, melting pot, te otvoreno društvo jednakih šansi ideološki se podijelila kao nikada do sada.

Dobar dio Amerikanaca, nažalost, klicao je razočaravajućim trumpizmima, kako treba zabraniti muslimanima da uđu u SAD; treba napraviti zid prema Meksiku; da je Obama stvorio ISIL i nije da uopće Amerikanac ili da se SAD treba baviti sobom, a ne krizama u svijetu. I da stvar bude još i gora, nakon što je procurio snimak sa primitivnim izjavama o ženskom rodu koji je kritikovalo čak pola njegove Republikanske stranke, Trump u istraživanju javnog mnijenja ne zaostaje mnogo za Clintonovom. Nije li čudno da čovjek sa dugom listom skandaloznih poteza i izjava odjednom uz nemalu podršku uzima sebi za pravo da dovodi u pitanju ičiji kredibilitet, pa tako i kredibilitet svoje protukandidatkinje? U silnoj želji da šokirajući javnost pribavi što veću podršku onih koji će se oduševiti takvim radikalnim potezima, Trump svjesno i drastično narušava uzuse ponašanja u kampanji, ustaljene, iako nepisane, prakse i norme ponašanja. Trump je već sad nametnuo novu političku kulturu, koja je bliže konfliktu nego kompromisu, političku kulturu podjele, strahova i mržnje, koja će bez obzira na ishod izbora imati uticaja i na američku demokraciju i njen kvalitet.

U silnoj želji da „sruše“ Obamu, Republikanci su neoprezno stvorili ideološko čudovište koje ne samo da prijeti da podijeli društvo, nego štaviše da uništi osnovne američke vrijednosti s kojima su se milijarde ljudi širom svijeta rado identificirale. To će itekako ostaviti posljedice na američku vanjsku politiku ko god da postane novi predsjednik, a ostaviće i trajni trag na unutrašnje odnose i podjele u američkom društvu.

Iako je Hillary Clinton, naročito u drugom dijelu kampanje, uspjela nametnuti diskurs zasnovan na argumentima, činjenicama, i djelimično nadomjestiti praznine u vlastitom narušenom kredibilitetu kroz odlično pripremljene nastupe na tri javne debate, dobar dio Amerikanaca u Clintonovoj i dalje ne vidi karizmu, novu ideju, liderstvo, a mnogi joj zamjeraju traljav odnos prema službenoj dokumentaciji poznatiji kao e-mail afera. Premda ih je pozvao da joj daju podršku i sam svjestan preopasne alternative, većina pristalica senatora Bernie Sanadersa, ljevičara među demokratima, ne vidi u bivšoj državnoj tajnici, prvoj dami i senatorici iz Njujorka vjerodostojnog lidera. Clintonovoj su se pomalo obile o glavu intenzivne negativne kampanje koje je vodila za vrijeme nominacijske kandidature protiv Baraka Obame 2008., kao i protiv Bernie Sandersa ove godine. Neprijatelji koje je bespotrebno stvorila na taj način, teškom mukom su se odlučili da joj pruže podršku u kampanji protiv Trumpa. Presudni faktor za tu podršku bio je i sam Trump, jer su se mnoge demokrate odlučile da stanu zdušno iza Clintonove iz prostog razloga da bi spriječili dolazak Trumpa na vlast.

Ovu predizbornu kampanju karakterizira još jedan presedan, a to je uključivanje FBI-a u tok kampanje – bez obzira da li to ima ili nema političku pozadinu. Ankete pokazuju da je na opredjeljenje birača već uticalo pismo direktora FBI-a James Comeya u kojem jedanaest dana pred izbore obavještava Kongres o postojanju novih e-mail poruka, koje su osnov za pokretanje istrage protiv Clintonove, što je oživjelo Trumpovu poziciju u predizbornim anketama i dalo mu određenu prednost. Lider manjine u Senatu, Harry Reid, odmah je optužio Comeya da pokušava utjecati na ishod izbora, pogotovo imajući u vidu da je pismo koje je uputio Kongresu vrlo uopćeno i dovodi u pitanje osnovanost njegovih optužbi.

Scenarij za 20. januar 2017. godine

Američki ustav i zakoni jasno propisuju korake nakon 8. novembra. Ako pobijedi Trump, njegov tranzicijski tim će na raspolaganju imati dva i po mjeseca da snimi stanje u svim institucijama i da pripremi preuzimanje koje počinje polaganjem zakletve 20. januara 2017. Republikanci, koji trenutno čine većinu u Kongresu, morat će da ispune očekivanja brutalne Trumpove kampanje obilježene neblagonaklonošću prema useljenicima, mizoginijom, protekcionizmom, introvertnom vanjskom politikom te zastupanje beskrupuloznih principa najokrutnije verzije neoliberalne ekonomije.

Amerika koja je tokom povijesti najviše profitirala od useljenika, otvorenosti i inovativnosti svake vrste, pretvorit će se u svoju suprotnost. To je scenario koji u velikoj mjeri podsjeća na Brexit – glasačima kod kojih se stvorio ogroman otpor prema esablišmentu generalno, prema državi i sistemu, data je prilika da to pokažu kroz izbor kandidata koji im je plasirao teorije zavjere koje hrane njihovu mržnju i strahove. A Hillary Clinton je upravo proizvod tog establišmenta i njegov najreprezentativniji primjerak. Stoga je opravdana bojazan da američki izbori proizvedu isti efekat iznenađenja, kao što je to bio slučaj sa Brexitom, i da na izbore izađu u najvećem dijelu oni birači koji svoje nezadovoljstvo žele iskazati dajući glas opciji koja obećava da će srušiti postojeće stanje. I Trump sam je obećao da će ovi izbori biti „Brexit puta pet“.

U takvoj konstelaciji, američka vanjska politika bit će fokusirana na samu sebe jer će kao nikad prije biti determinirana lošim unutarnjim odnosima – snažna ideološka podjela i predsjednik kojeg prezire barem polovina Amerikanaca, koji je otvoreno vrijeđao 1,7 milijardi muslimana na svijetu. Teško da bi u takvoj konstelaciji uopće moglo biti mjesta za BiH, zapadni Balkan pa čak i Evropu. Na stranu sve ono što se tiče svojevrsnog nasljeđa clintonizma – od intervencionizma u humanitarne svrhe do unilateralnog multilateralizma koji je obilježio i mandat predsjednika Obame.

Ako se pak posreći, te SAD dobije prvu predsjednicu, tranzicijski tim Hillary Clinton morat će se pripremiti za suočavanje sa onim što je i sam Obama u političkoj „oporuci“ nazvao „paradoksom progresa“. Nikada bolja ekonomska situacija, a nikada manje vjere Amerikanaca u politički sistem i mogućnost ravnomjernijeg rasporeda bogatstva. U veoma kompleksnoj američkoj ekonomiji to je lakše kazati nego uraditi i zato će administraciji predsjednice Clinton vraćanje tog povjerenja biti itekako važno. Bit će suočena sa republikanskom većinom u Kongresu i dobrim dijelom Amerikanaca koji po Trumpovoj matrici smatraju kako joj je „mjesto u zatvoru“. Clintonova će im morati dati šansu da se predomisle i uvjeriti ih da izbori nisu namješteni. Jer, za očekivati je da će Trump prirediti još jednu senzaciju i odbiti priznati poraz, te da će izbore proglasiti namještenim. Ekonomska dinamika Obamine administracije može biti nastavljena samo ako se dokinu proturječnosti globalizacije i tu se očekuje od SAD da povedu odlučniju akciju.

Vanjska politika i geopolitičko preslagivanje

Iako je do izbora ostalo manje od sedam dana, američka politička scena još uvijek može doživjeti značajne potrese, koji bi mogli biti presudni u odabiru budućeg predsjednika ili predsjednice. Nakon što je optužen da pokušava uticati na izbor predsjednika, direktor FBI-a Comey je stidljivo priznao da oni imaju saznanja da „određena strana sila“ pokušava uticati na tok kampanje i izbora, ali odbija te podatke objaviti prije izbora. To priznanje je uslijedilo nakon što su neki američki mediji objavili da FBI posjeduje dokaze o bliskim vezama Trumpa sa Rusijom. Trump u toku kampanje nije krio svoje simpatije prema Rusiji i njenom predsjedniku, Vladimiru Putinu, a njegovi stavovi po pitanju konflikta u Siriji i situacije u Ukrajini su bili u potpunosti podudarni sa ruskom politikom.

Iz perspektive naše zemlje, zabrinjava Trumpova podrška otcjepljenju Krima, kao i njegovo apriori odbijanje pomoći baltičkim NATO saveznicima u slučaju ruske invazije. Informacije koje pristižu u samom finišu kampanje ukazuju na to da je Rusija potencijalno imala uticaj i na samu Trumpovu kandidaturu, te da su na tom projektu dugo radili. S druge strane, treba primijetiti Trump hini bliskost sa Putinom, ali nejasno je do koje mjere sam Putin to shvaća ozbiljno. Ovdje se prije radi o polarizovanju pozicija duž linija podrške, pa tako imamo podršku iz EU za Clinton, nakon čega se javio Trumpov poriv da to suprotstavi onome što bi bio antipod ovoj podršci, tj. simulacijom bliskih odnosa s Rusijom.

U geopolitičkom preslagivanju Rusija i Kina postaju ozbiljni rivali, ali ipak ne i pretendenti za prijestolje super sile. No taj rivalitet tražit će od SAD jači angažman u azijsko-pacifičkom regionu, te u centralnoj Aziji, područjima u kojima se ruska i kineska moć najsnažnije reflektira. Evropa i zapadni Balkan ostaju evropski problem koji će SAD posmatrati kroz euroatlantsku optiku. Svi koji misle da će SAD voditi proxi ratove sa Rusijom i Kinom i da će te ratove voditi i na Balkanu, smatramo da propuštaju suštinu. Izvjesnija je spona između ovih sila koja podrazumijeva jasno ograničavanje interesnih zona. Za sada, interesi SAD na Balkanu ostaju jasni – priključenje zemalja NATO-u, odbrana dostignuća u tom pravcu u Crnoj Gori, Albaniji i Makedoniji, kao i NATO zaštita istočnih granica i slanje poruka Rusiji. Rusija bi, u ovom kontekstu, mogla dobiti ono što traži vlastitu reafirmaciju kao globalne sile koja ima pravo na svoje interese. Amerika nema vremena da troši energiju na trku taštine. Valja spašavati globalni kapitalizam od prijeteće propasti.

S tim u vezi, i budućnost Transatlantskog trgovinskog partnerstva (TTIP) ovisi o izboru američkog predsjednika. Trump se već ranije izjasnio da je protiv slobodne trgovine generalno, a naročito protiv TTIP-a i tu se može očekivati da sudbina ovog kontroverznog sporazuma bude zapečaćena ukoliko Trump pobijedi. Clinton će, s druge strane, biti pod pritiskom vlastite stranke (a i nekih multinacionalnih korporacija) da nastavi rad na TTIP-u, iako je ona lično bila poprilično rezervisana spram TTIP-a u prošlosti. Za Evropsku uniju je ovo jedno od pitanja zbog kojeg mnogi evropski lideri otvoreno podržavaju Clinton. Međutim, ponovno otvaranje pitanja sklapanja TTIP-a će na površinu izbaciti i duboke podjele po ovom pitanju unutar EU.

Multilateralna globalna politika bi generalno mogla trpjeti ukoliko Trump pobijedi. Činjenica je da su SAD pokretačka snaga mnogih multilateralnih organizacija, inicijativa i projekata, a Trump je samom svojom retorikom stavio upitnik na mnoge od njih. Trumpova predizborna retorika ukazuje na to da bi se on daleko više posvetio domaćoj političkoj sceni i populističkim mjerama zbog kojih je do sada i pribavio podršku većine nezadovoljnih Amerikanca. On je obećao drastične unutrašnje promjene, i sve i da hoće, on se zbog toga neće moći baviti vanjskom politikom. U onoj mjeri u kojoj se Trump i bude bavio vanjskom politikom ukoliko pobijedi, on će težiti vraćanju SAD-u statusa globalnog hegemona, što bi narušilo mnoge globalne tokove koji su formirani decenijama.

Trump svakako vanjsku politiku banalizira, obesmišljava, nipodaštava decenije evolucije američke vanjske politike, i mogao bi biti posebno negativno orijentisan prema ovom regionu jer je to „klintonovski rejon“. Iz naše perspektive, možda je i bolje da mu ne zapadnemo za oko, jer ako i pokuša da se uključi, veća je vjerovatnoća da će se ideološki prepoznati u projektima onih koji ovom regionu i BiH konkretno ne žele dobro, i onima koji BiH ne vide u NATO strukturama. Mala BiH bi ipak mogla ostati u fokusu srednjeg ešalona administracije, prije svega ne bi li se spasio jedan od važnih nasljeđa Clintonove administracije. Činjenica je da neće biti nametnutih novih dejtona. Neće biti novog intervencionizma, ali neće biti ni raspada i podjela. SAD bi nam u tom slučaju dala šansu da se vratimo samima sebi. Ili da uzaludno čekamo još jednu administraciju.

U predvečerje američkih predsjedničkih izbora

Kontradikcije Brexita: Brexit ipak nije exit?

Osvrt Vanjskopolitičke inicijative BH na Brexit – četiri mjeseca nakon referenduma o izlasku iz Evropske unije.

Ovih dana, skoro četiri mjeseca nakon Brexita, ispostavlja se da nije bilo suludo očekivati da će referendum, taj ultimativni demokratski način odlučivanja, sveden na binarni izbor i ogoljene argumentacije o budućnosti jedne zemlje, donijeti više pitanja nego odgovora. Raspisan prije zbog potreba tamošnjih političkih elita, nego zbog istinskih demokratskih refleksa, referendum je strmoglavio Ujedinjeno Kraljevstvo u period političke i ekonomske neizvjesnosti, sve dok nova vlada pokušava da neutrališe kontradiktorne sile koje “razdiru” unutrašnju političku scenu.

Kako prerezati legislativnu vrpcu…

Pitanja se roje i pošto je premijerka UK Theresa May, nakon mjeseci ponavljanja tautološke mantre “Brexit je Brexit!”, na godišnoj konferenciji Konzervativne stranke početkom oktobra iznijela okvirni plan za naredne korake britanske vlade u brakorazvodnoj parnici sa Evropskom unijom (EU). Prvi put nakon 23. juna su britanski (ali i evropski) političari, građani i firme imali priliku da zavire u crnu kutiju Brexita. Međutim, iz okvirnog plana koji, uzgred rečeno, premijerki May i dalje ostavlja značajan manevarski prostor, obrisi kontradikcija Brexita su postali očigledniji. Naime, najavljena su naredna dva poteza britanske vlade – prvo se u martu 2017. godine očekuje aktiviranje člana 50. Lisabonskog sporazuma, koji reguliše proces izlaska zemlje članice iz Evropske unije.

Nakon toga, na dnevnom redu parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva će se naći anuliranje Zakona o Evropskoj zajednici (eng. European Community Act – ECA) iz 1972. godine, kojim je Ujedinjeno Kraljevstvo efektivno pristupilo današnjoj Evropskoj uniji i kojim se legislativi EU u toj zemlji daje prioritet, te se ista prevodi na britansko zakonodavstvo. Prva nelogičnost koja se iz ovoga da primjetiti leži u samom redoslijedu najavljenih poteza.

Logičnije bi ipak bilo da parlament prvo “povuče” Zakon o Evropskoj zajednici iz 1972., odnosno da ga zamijeni novim zakonom koji bi zadržao EU legislativu prilagođenu novom kontekstu. Kako stvari trenutno stoje, ovaj potez će, u suštini, biti puka formalnost ako prije toga dođe do aktiviranja člana 50. s obzirom na to da za Ujedinjeno Kraljevstvu u tom momentu prestaje obaveza poštivanja temeljnih ugovora EU. Drugačije rečeno, u navedenom planu vlade UK ugovori i zakoni koji bi trebalo da se anuliraju u parlamentu efektivno neće postojati.

…i ko će to učiniti ?

Međutim, paradoksalnija situacija se nazire u kontekstu ključne predreferendumske teme – suvereniteta. Poznato je da je osnovni argument zagovarača izlaska UK iz Evropske unije bio povrat nadležnosti i jačanje suvereniteta države – tačnije njegovog parlamenta, kao glavnog zakonodavnog tijela. Ipak, sudeći prema najavama premijerke May, pristalice napuštanja EU bi mogli proći kao protagonisti poslovice “tjerali lisicu, istjerali vuka”. Naime, kao što smo već naveli, zakon kojim će se anulirati ECA iz 1972. (takozvani The Great Repeal Bill), neće poništiti četrdesetogodišnju EU legislativu u UK, već će omogućiti da se na dan aktiviranja člana 50. (takozvani Brexit Day) pomenuto zakonsko nasljeđe sekundarnom legislativom prilagodi “potrebama” Ujedinjenog Kraljevstva. Sekundarna legislativa se u anglosaksonskom kontekstu odnosi na statutarne instrumente, odnosno zakone koje donosi izvršna vlast bez potrebe za odobrenjem parlamenta ili bar konsultacijama sa istim.

Promjene, koje će se naći na dnevnom redu, mogu varirati od jednostavnih lingističkih prilagodbi (recimo, izbacivanje referenci na institucije EU i sl.) do bitnih izmjena samog sadržaja zakona. Ako se na trenutak osvrnemo na predreferendumsko obećanje – povrat suvereniteta Ujedinjenom Kraljevstvu – cinik bi mogao zaključiti da će se ono uistinu ispuniti. Suverenitet će se “vratiti” izvršnoj vlasti na uštrb zakonodavne.

Ako ovome pridodamo najave vlade UK da parlament te zemlje neće imati riječ pri definisanju samih pregovaračkih pozicija, odnosno o načinu napuštanja Evropske unije i aktivaciji člana 50.[1] – već da je planirano da svoj stav iznese samo o zaključenom “paketu” nakon pregovora – očigledno je da se radi o potpuno izvrnutoj logici “povrata” suvereniteta.

Ne baš tako jeftin izlazak

Kontradikcijama Brexita ovdje, ipak, nije kraj. Naime, još jedno od obećanja “Leave”  kampanje – zaustavljanje imigracije u Ujedinjeno Kraljevstvo – bremenito je političkim tenzijama sa kojima će vlada UK morati da se obračuna. Do sada je članstvo u Evropskoj uniji Ujedinjenom Kraljevstvu donosilo prednosti jedinstvenog tržišta EU, odnosno benefite takozvane “četiri slobode” – sloboda kretanja robe i usluga, slobodan kretanja ljudi (uključujući, naravno, i radnike) i sloboda kretanja kapitala.  Sa jedne strane, napuštanje EU će omogućiti Ujedinjenom Kraljevstvu da ponovo odlučuje o slobodi kretanja ljudi (odnosno o stopi godišnje imigracije). Kao što smo već naveli, ovo je bio osnovni argument “Leave” kampanje, te se čini da je bio jedan od glavnih razloga zbog kojeg je skoro 52% građana UK glasalo za izlazak iz Unije. Na drugu stranu, evropski zvaničnici, nastojeći da očuvaju principe na kojima je izgrađena EU, naglašavaju da “četiri slobode” dolaze u paketu i da to ne može biti švedski sto za Ujedinjeno Kraljevstvo. To znači da bi izlazak iz EU, uveliko naštetio firmama sa sjedištem u UK, prije svega zbog naglog zaustavljanja slobodnog toka kapitala.

Vlada UK se, tako, trenutno našla između dvije vatre – sa jedne strane se nalaze građani koji zahtijevaju zaustavljanje imigracije, dok su sa druge strane multinacionalne firme i finansijska industrija, koja želi zadržati pristup jedinstvenom tržištu EU, odnosno svoje profite.

Iako se u javnom diskursu u posljednje vrijeme našlo nekoliko prijedloga za rješenje problema pristupa jedinstvenom tržištu (tzv. švajcarski i norveški modeli[2]), svaki od njih podrazumijeva “nedjeljivost četiri slobode”, te evropski zvaničnici i dalje odbacuju mogućnosti sui generis rješenja za UK.  Izvršna vlast UK, predvođena premijerkom May, izgleda, pred sobom ima još jedno uže na kojem će morati da balansira – ono između glasača i finansijskih interesa.

Sudeći prema rastu populizma i radikalizma u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, ofanzivama protiv političke korektnosti, te prema oštrim predizbornim i predreferendumskim retorikama, čini se da je pred nama period u kojem će se sve češće pribjegavati demokratskim sredstvima zarad opravdavanja nedemokratskih ciljeva.  Ipak – kao što primjer Brexita i njegovih inherentnih kontradikcija pokazuje – i dobar alibi može da zada glavobolju onome ko ga traži.

[1] Nakon ove izjave premijerke May, pitanje uloge parlamenta u aktiviranju člana 50. je završilo na sudu.

[2] Švajcarski model podrazumijeva potpisivanje bialteralnih trgovinskih sporazuma sa zemljama članicama dok norveški model znači pristupanje Evropskom ekonomskoj zoni (European Economic Area – EEA) sa poštivanjem pravila jedinstvenog tržišta Evropske unije (tzv. „četiri slobode“)

Brexit ipak nije exit?

„HEGEMONI“ SE VRAĆAJU KUĆI

Osvrt na ulogu Njemačke u Evropi i svijetu

Pet historija koje smo poznavali i jedna budućnost koju naslućujemo

Malo je knjiga koje na jednom mjestu, u prvom licu, tako zorno i dokumentovano svjedoče o padovima i usponima Njemačke kao autobiografija Fritza Sterna: „Pet Njemački koje sam poznavao“[1]. Stern, profesor historije na Univerzitetu u Kolumbiji, detaljno je proučavao historiju Njemačke prije Prvog svjetskog rata. Živio je u vajramskoj Njemačkoj i nosio bolne uspomene na porodične i osobne traume iz vremena Trećeg rajha. Iz egzila u Sjedinjenim Američkim Državama gledao je kako se Nijemci dijele na istočne i zapadne. Aktivno je učestvovao i u procesu ujedinjenja nakon rušenja Berlinskog zida. Nećemo se ovdje baviti detaljnijim prikazom Sternovog djela, ali ćemo pokušati, objasniti nekoliko važnih fenomena za koje je poznavanje pet važnih etapa njemačke povijesti itekako važno:  da li je tačno da Njemačka ne želi preuzeti veću ulogu na globalnoj sceni – biti novi hegemon? Može li i želi li Njemačka konsolidirati EU nakon Brexita? Koliko će na sve to utjecati porast antiimigrantskog raspoloženja, te jačanje desnih nacionalističkih i ultranacionalistčkih snaga u samoj Njemačkoj? Napose, da li Njemačka uopće želi insistirati na širenju Evropske unije na zapadni Balkan?

Traume kroz koje je njemačko društvo prošlo u proteklih 100 godina, te ponajviše način na koje je naučilo lekcije stvaralo je dosta dugo prijepore i sumnje čak i na pomisao da li Njemačka treba da bude neki novi evropski hegemon[2] u punom smislu tog značenja. Ti prijepori doprinijeli su formiranju tri ključne škole mišljenja o njemačkoj vanjskoj politici: a) da je dezorijentirana i da se treba fokusirati na pacifizam i ne petljati se u druge međunarodne probleme (containment); b) da treba strategiju kontinuiteta, a to je prije svega jačanje moći kroz partnerstva isključivo i samo u Evropi, te transatlantsko sa SAD i c) da joj je potrebna potpuno nova paradigma prilagođavanja novim trendovima – nema globalne ekonomske moći bez globalne političke odgovornosti. Kako vrijeme prolazi, sve jasnije biva da prevagu nosi ova posljednja, dakle strategija otvaranja, prilagođavanja i globalnog značaja i odgovornosti. Odmah nakon izbora 2013. godine nova/stara vlada tzv. crno-crvene kolacije (CDU/CSU – SPD) jasno je potvrdila ovaj kurs. Ponovno imenovani ministar Frank Walter Steinmeier, novi predsjednik Joachim Gauk, pa i sama kancelarka Angela Merkel najavili su zaokret u njemačkoj vanjskoj politici koja bi ipak trebala da bude odraz njemačkih globalnih interesa i značaja.

Riječ je o izvjesnom političkom konsenzusu koji je očigledno bio dovoljan povod za čitav niz novih akademskih članaka, istraživanja i osvrta koji bi se mogli sažeti u jasnu poruku: došlo je vrijeme da Njemačka učini više na održavanju svjetskog mira, rješavanju konflikata i zagovaranje otvorenih društava sa demokratskim vrijednostima. Niko dakako neće javno kazati kako su mir i stabilnost najvažniji ekonomski interes Njemačke (ali i većine drugih globalnih sila) makar ne na način na koji je to kazao bivši njemački predsjednik, Horst Koehler, koji je u maju 2010. godine morao podnijeti ostavku zbog pretjerane iskrenosti. Po povratku iz posjeta njemačkim trupama u Afghanistanu, novinarima je u avionu otvorio dušu: „Zemlja naše veličine, sa toliko naglašenim fokusom na izvoz i na taj način oslonjena na vanjsku trgovinu mora bit svjesna da je slanje trupa neophodno kako bi smo zaštitili naše interese – na primjer kada se radi o trgovinskim rutama i kada se radi o spriječavanju regionalnih nestabilnosti“[3]. Centri moći, mediji, intelektualna elita, cijeli jedan dotadašnji mainstream okomio sa na njega i natjerao ga da sa suzama u očima obznani njemačkoj javnosti kako se povlači. Koehlerova izjava koja je prije šest godina nazvana makijavelističkom danas možda i ne bi izazvala takve reakcije ili možda čak niti ne bi proizvela takav politički potres. Nijemci svake godine postaju svjesniji da je njihovo blagostanje plaćeno novcem od izvoza i trgovine i da svaki uloženi euro ima pokriće u čvrstim interesima.

Ukupni izvoz Njemačke u 2015. godini iznosio je 1,2 triliona eura i čini gotovo polovinu ukupnog bruto nacionalnog dohotka, od čega je samo vanjskotrgovinski suficit 290 milijardi eura. Zato mnogi u Njemačkoj danas smatraju da, ako želi nastaviti ove trendove, Njemačka mora više politički investirati u svjetski mir. Drugim riječima, morala bi voditi neke važne procese. Ovo sazrijevanje svijesti o značaju, istinabog sporo i stidljivo, ipak je dovelo do značajnijeg zaokreta u radu njemačke diplomacije, aposebno nakon što joj se na čelo vratio Frank Walter Steinmeier, bivši Schroederov šef kabineta. Njemačka diplomacija postala je vidljivija gdje god su problemi. Njemačka vodi aktivan proces lobiranja za reformu Organizacije Ujedinjenih nacija i proširenje Vijeća sigurnosti. Njemački diplomata Martin Kobler uspješno je vodio mirovni proces u Libiji. Njemački ambasador u Austriji Heindl imenovan je za specijalnog izaslanika za rješavanje krize u Makedoniji. Zvanični Berlin odigrao je važnu ulogu u postizanju Sporazuma iz Minska koji je doveo do primirja u Ukrajini. Njemačka je aktivan član Kvinte za Srednji istok i veliki zagovornik strateškog partnerstva EU i Kine. Njemačka je bila i ključni partner u tzv. britansko-njemačkoj inicijativi za BiH, te itekako važna spona u postizanju dogovora između Beograda i Prištine. U vrijeme izuzetno pogoršanih odnosa SAD i Rusije, njemačka diplomacija je igrala na kartu približavanja, što je zapravo kontinuitet politike „promjene kroz približavanje“, doktrine koju je Willy Brandt 1969. godine provodio u svojoj poznatoj istočnoj politici prema Sovjetskom Savezu[4]. Ovaj kontuinet, koji je posebno zagovara Steinmeier i SPD, mogao bi biti i jedan od razloga transatlantskog nesporazuma sa SAD oko stava Njemačke prema Rusiji koji je doveo i do špijunske afere u kojoj je prisluškivan i Kancelarkim telefon.

Nije teško zaključiti da će se Njemačka sve više uključivati. Nije više nikakav tabu ni slanje trupa u mirovne operacije. Prvi puta Njemačka se angažirala u mirovnim operacijama UN odmah po ujedinjenju, 1989. godine, u UNTAC-ovoj misiji u Kambodži i UNTAG misiji u Namibiji, gdje poslala simboličan broj neborbenih trupa i logistiku. Tek od 1993. Njemačka šalje nešto veći vojni kontingent u Somaliju, od 1994. učestvuje i u vojnim operacijama pod kišobranom UN, a tek od 2001. godine njemačke trupe učestvuju i NATO vojnim operacijama. Ovaj trend će se nastaviti,  ali ne treba očekivati da u bilo kojoj mirovnoj operaciji njemačke trupe budu najbrojnije. Njemačka će se prije odlučiti da finansira mirovne operacije, nego da ih vojno predvodi o čemu najbolje govori podatak kako je Njemačka treći po veličini finansijer mirovnih operacija UN-a. Otuda je ogroman fokus na razvojnoj pomoći kao snažnom oružju njemačke vanjske politike. Nikada zapravo u historiji Savezne Republike Njemačke razvojna pomoć nije bila tako obimna kao u budžetu 2016. godine kada je određeno rekordnih 7,4 milijarde EUR[5]. U narednim godinama planira se povećanje na 8,5 milijardi eura. Njemački ministar finansija Wolfgang Schauble ne okoliša previše kad kaže da je ovo povećanje njemački odgovor na „globalne promjene i brojne neizvjesnosti“. A upravo ta neizvjesnot značajno reducira šanse za kontinuiranim ekonomskim rastom baziranim na izvozu.

Njemačka je već postala globalni igrač koji će svoju ekonomsku supremaciju ojačavati aktivnijom političkom ulogom. Ali nema ambiciju za hegemonijom, niti je takvo što neophodno kako bi smo je imali on board za traženje rješenja za sve kompleksniji svijet u kojem živimo. Njemačka naprosto ne želi biti hegemon i tačka, ali je pokazala da može biti koristan i konstruktivan globalni igrač.

Grexit, Brexit, exit, it …

Predanost projektu velike, jake i koherentne Evrope ima svoje historijske, ideološke i realne ekonomske razloge u Njemačkoj. Dva puta u posljednjih stotinu godina Nijemci su se morali dizati iz pepela lomače na kojoj su cijelu Evropu spalili bolesni umovi njemačke politike zaneseni upravo željom za apsolutnom dominacijom ili hegemonijom. Od kraja Drugog svjetskog rata učinjeno je sve kako bi svako dijete u naučilo iz te historijske lekcije, te stoga ne čudi činjenica kako su se prvi put njemačke zastave stidljivo pojavile na prozorima i kućnim dvorištima tek uoči otvaranja Svjetskog nogometnog prvenstva u Minhenu 2006. godine. Do tada, i ako je bilo takvih pojava, gledano je na njih sa prijezirom. Zastava Evropske unije i euro postali su vremenom solidan simbolički okvir unutar kojeg se Njemačka moć ipak  komotnije osjeća i može biti naglašavana bez predrasuda i negativnih historijskih reminiscenci. Taj snažni autorefleks doveo je do toga da Njemačka na evropski projekat gleda kao na široku platformu u kojoj svoju moć može koristiti ne kako bi donosila konačne unilateralne odluke, nego kako bi utjecala na konačni konsenzus koji je u skladu sa njenim principima viđenja EU i Evrope u cjelini. Možda zato i nije big issue pitanje kako to da je Njemačka najveći finansijski kontributor EU-a (26 posto ukupnog budžeta i pet posto više od drugoplasirane Francuske), a njemački jezik nije službeni u Briselu.

Za Njemačku je EU više od same zajedničke administracije, to je zapravo platforma koja elimira zloduhe germanske dominacije, te priziva one druge dobre duhove njemačke povijesti: luteransko-kalvinističke radne i fiskalne etike, Bismarckove odanosti administraciji, Habermasovog ustavnog patriotizma (ako treba i evropskog nadustava), Adenaurove vizije jake Njemačke u jakoj Evropi, te Brandtovog izvinjenja za sve što je učinjeno pogrešno. U evropskom koordinantnom sistemu, Njemačka se ne mora stidjeti svoje moći, naprotiv mora koristiti tu moć ubjeđivanja kako bi zaštitila osnovne principe tog šireg poretka. Na tim premisama je zapravo Njemačka „spašavala“ Grčku od „sebe same“, a realno ju je spašavala zbog sebe i za to platila 86 milijadi eura ili po glavi svakog Nijemca 1.055 eura[6]. Grexit bi za Njemačku značio opasan presedan koji vodi urušavanju gore pomenute evropske platforme. Ali i uvod u urušavanje zajedničkog tržišta na koje Njemačka godišnje plasira polovinu svog ukupnog izvoza.

Brexit je za Njemačku sasvim drugačiji izazov, dakako bolniji utoliko što se ovdje radi o stvarnom izlasku i to u možda najosjetljivijem trenutku za EU. I to ne bilo koje članice, nego izlazak Velike Britanije koja je nakon SAD i Francuske treće po veličini tržište za njemačke proizvode i s kojom Njemačka bilježi godišnji trgovinski suficit od 51 milijardu eura. Otuda se nakon referendumskog šoka u Velikoj Britaniji moralo malo sačekati na službenu reakciju Berlina koja je bila fokusirana ne na odlazeću Veliku Britaniju nego upravo na potrebu konsolidacije i jačanja EU. Nešto kasnije, zvanični se Berlin izjasnio kako Velikoj Britaniji ipak treba dati vremena za izlazak. Upravo to vrijeme potrebno je i Njemačkoj da unutar EU još jednom pokaže moć postizanja konsenzusa o uslovima britanskog izlaska. Štaviše, da konsolidira njemačko-francusku osovinu oko koje se po automatizmu okupljaju svi ostali, pa čak i oni koji trenutno smatraju kako ipak mogu imati neku svoju partikularnu agendu. Spašavanje evropskog projekta stoga je apsolutni imperativ za njemačku vanjsku politiku i neće se žaliti truda, novca i meke moći ubjeđivanja kako bi se ostatak EU uistinu konsolidirao. Njemačka će u nastavku pregovora biti sklonija da Veliku Britaniju ostavi skopčanu na jedinstveno tržište onoliko koliko je to moguće i neće prezati od davanja ustupaka kao zalog za jasnu ekonomsku i sigurnosnu perspektivu Evrope, a samim tim i Njemačke.

Brexit ipak nije najgori scenarij

Kada je pozvala izbjeglice da dođu u Njemačku, Merkelova je mislila ozbiljno. I danas s pravom ne odustaje od teze kako je i to obaveze jedne globalne sile. Wilkommenkultur (kultura dobrodošlice) nije samo nastala na spoznaji odgovornosti. Radna imigracija je za njemačko tržište ono što je izvoz za njemačku ekonomiju. Prema procjenama Bertelsman Fondacije[7] ukupna radna snaga u Njemačkoj bi do 2030, zbog starenja populacije, i pod uslovom da ne bude regrutiranja iz trećih zemalja, mogla pasti na 40 miliona (trenutno je 45 miliona radnika), a do 2050 bi pala na ispod 37 miliona, a to je već nešto što prelazi crvenu liniju osiguranja kontinuiranog rasta njemačke produktivnosti. E sad, kako to da milion izbjeglica iz Iraka, Sirije, Afghanistana, Pakistana i sa zapadnog Balkana odjednom predstavlja tako veliki problem koji čak prijeti da ozbiljno razori njemačko političko tkivo. Problem je kontekst straha koji je ISIL tako vješto uspio posijati diljem svijeta.

Ozbiljna kriza demokratije u kojoj danas živimo, kao i činjenica da je populizam nadjačao činjenice ili kako je to the Economist nazvao: „Vještina laganja ili politika pos-istine u vrijeme društvenih medija“ [8]. Dakako, nije nevažna ni činjenica da se tih milion ljudi „slilo“ u Njemačku u jako kratkom periodu (220.000 samo u prvih nekoliko mjeseci 2016. godine), da ih je većina bez dokumenata i realne mogućnosti da se provjeri njihovo porijeklo. Složen kontekst uz dosta populizma baziranog na iskrivljavanju činjenica doveo je Njemačku u političku krizu ili bolje rečeno oživio brojne dileme o cijeni koju Njemačka plaća zbog tuđih grijeha (misli se na invaziju na Irak i Libiju prije svega), potom o tome da li Njemačka uistinu treba da ima globalnu odgovornost.

afd

Iz navedene infografike postaje jasno kako je zapravo AFD uspio u namjeri da antiimigrantskim populiznom i pervetiranjem logike na kojoj funkcionira Evropska unija, slično radi Trump u SAD,  pridobije naklonost velikog broja glasača u Njemačkoj. AFD zagovara vanjsku politiku zatvaranja, vraćanja Njemačke samoj sebi, protiv su proširenja EU, zalažu se za značajno pooštravanje imigracijske politike i nemaju odgovor na pitanje kako održati rast Njemačke sa tako lošom demografskom slikom. Sličan populizam je izveo Veliku Britaniju iz EU snažno prijeti da odredi političku sudbinu u Francuskoj, Holandiji… Svi su smatrali kako je nemoguće na jeftinim frazama, iskrivljavanjem činjenica napraviti takvo što, ali je Nigel Farage pokazao da je moguće. Utoliko je porast popularnosti AFD-a ujedno opasna i otrežnjujuća pojava u Njemačkoj. Ako se ovaj trend nastavi on bi mogao značajno uzdrmati spremnost Njemačke da Evropsku uniju jača kao svoju platformu, da bude dio rješenja za svjetske probleme kako bi zaštitila vlastite ekonomske interese i da na koncu ostane otvoreno društvo.

Ništa toliko nije zapalilo njemačko javno mnijenje kao podlo servirana laž populista kako dolaze milioni ljudi koji će „pojesti“ blagostanje mira i prosperiteta koje Nijemci uživaju u posljednjih pedeset godina, kako će im nametnuti svoju religiju i kulturu i kako će se Njemačku koja stari pretvoriti u muslimansku. Na toj vatri skuhana je PEGID-a (Patriotski Evropljani protiv islamizacije zapadnoga svijeta[9]) osnovana u Drezdenu, a u istom spektru je i Alternativa za Njemačku (Alternativ fuer Deutschland) koja je nastala 2013. godine u Berlinu, ali više kao otpor politici spašavanja posrnulih evropskih ekonomija u prvom redu Grčke. Kako je utjecaj PEGIDe slabio zbog raznih afera koje su potresali rukovodstvo tog uistinu raštrkanog i nekoherentnog pokreta, dotle je utjecaj AFD-a jačao (vidi infografiku Statistae). PEGIDa se igrala sa apokaliptičnim predviđanjima i pokušala skoro da uđe u prostor istinske desno-ekstremne skoro pa nacističke stranke NPD-a (Nacional demokratske stranke Njemačke)[10], a AFDu je cilj bio da se pozicionira desnije i konzervativnije od CDU i CSU i oduzme im što više radikalnijih glasača.

Kriza demokracije je uistinu fenomen koji nije inherentan samo siromašnim društvima niske političke kulture nego izgleda jednako potresa i razvijena društva. Ovo je velika nepoznanica koja u mnogome otežava jasniju predikciju šta bi se u Njemačkoj moglo dogoditi ukoliko se nastavi trend rasta AFD-a i sličnih desničarskih pokreta. Naša je procjena da je AFD dostigao svoj vrhunac jer je natjerao Merkelovu da ustukne sa svojom politikom dobrodošlice i za očekivati je da njemačka vlada prije izbora naredne godine usvoji set mjera koje bi mogle umiriti zabrinute Nijemce. U jednu ruku AFD nije nikakav poseban fenomen. Sjetimo se Ljevice (Die Linke) koja je ojačala nakon krize u SPD-u i prijetila u jednom trenutku da gotovo preuzme dominaciju na lijevom spektru. To se eto nije dogodilo, što nije dakako nikakva garancija da se slično neće na desnom političkom spektru. Vjerovatnije je ipak da se desni centar CDU/CSU konsolidira što bi moglo da znači odlazak Merkelove i Seehofera, ali to je sada već ulaženje u sferu špekulacija.

Stabilizacija, standardizacija, perspektiva…a članstvo?

Zapadni Balkan nikada nije bio apsolutni prioritet njemačke vanjske politike, ali je zadnjih godina postao jedan od prioriteta u Evropi. Ovdje logika tržišta i ekonomske determinacije ne igra veliku ulogu, pa je dominantnija geostrateška i sigurnosna komponenta. Odveć je uvriježeno mišljenje kako su Hrvatska i Srbija nosivi stubovi sigurnosne arhitekture na Balkanu i kao takvi zaslužuju partnersku pažnju. Sve ostalo je refleksija unutar šire slike, ali to dakako nije spriječilo Njemačku da se ozbiljnije angažira u BiH, Makedoniji i na Kosovu. To će i dalje činiti dok god je u zvaničnom Berlinu razvijena svijest o tome kako je Balkan ostao izvor potencijalnih konflikta, te da polako (p)ostaje geopolitički prostor za proxi nadmetanje sa Rusijom i Turskom. Njemačka izlaz vidi u snažnoj evropskoj perspektivi ali i insistiranju na standardizaciji, podizanju Balkana na jedan viši nivo infrastrukturnog povezivanja, političke kulture i ekonomske održivosti.

Inicijativa za podizanje kupovne moći (Purchasing power initiative), pokrenuta na Samitu EU-Zapadni Balkan u Berlinu 2014. godine za sada je rezultirala odabiranjem 90 balkanskih firmi iz domena metalo-prerađivačke, mašinske i auto industrije koji će biti partneri njemačkih malih i srednjih preduzeća (lon poslovi, sirovine, zajednička proizvodnja za treća tržišta).

Ako ima išta dobroga u novonastaloj konstelaciji međunarodnih odnosa, porastu migratornih kretanja usljed ratova, geopolitičkih preslagivanja, jeste spoznaja da je Balkan važno predsoblje Evropske unije i da zapravo, ne i iz altruističkih razloga, predstavlja  područje koje se mora uključiti u koncept konsolidacije evropskog prostora. Zato će ostati evropska perspektiva, standardizacija, infrastrukturno uvezivanje, ali nema garancija za članstvo. I neće ih nikome biti dok se ne sagledaju sve slabosti post brexitovske Evrope i dok se ključne zemlje članice ne ozdrave od ozbiljnog demokratskog deficita i krize političkih mainstreama. To bi moglo potrajati, ali to samo po sebi nije loša vijest za Zapadni Balkan dok god traje proaktivan proces standardizacije.

S pravom su sve oči javnosti uprte u Njemačku i možda se s pravom očekuje da Njemačka spasi Evropsku uniju od daljeg egzistencijalnog poniranja. Sa istim pravom će dakle Njemačka to i učiniti kako bi spašavajući EU spasila od propasti kutak svoje globalne moći koji pak ne podrazumijeva i globalnu obavezu kakvu je recimo sebi nametnula SAD i kakvu u poslednje vrijeme na sebe sve više uzima Rusija. Otuda pomalo već otrcano zvuče zahtjevi Njemačkoj da postane hegemon ili optužbe za to što ne želi biti hegemon. Evropskoj uniji i nagriženom svjetskom poretku zapravo i ne treba još jedan hegemon. Potreban mu je fikser koji lijepi pukotine između hegemonskih tektonskih napuklina. Kako u svijetu, tako bogami u Evropi i na poslijetku na Balkanu, jer je tu nekako sfera našeg interesovanja najoštrija. Njemačka se spremno nudi da upravo postane globalni zidar koji svojim univerzalnim ljepilom upakovanim u ambalažu Made in Deutschland“ pokuša pomiriti neke naizgled nepomirljive razlike. No, da bi to i mogla, Njemačka će prvo morati pomiriti razlike kod kuće. To neće biti nimalo lak zadatak, a ima izgleda da postane proces čija bi kolateralna šteta mogao biti aktualni politički establišment. Ako je to ulog za spas šire slike, sigurni smo da bi ga Angela Merkel bila odmah spremna platiti. Možda će ga i platiti. Čak i hegemoni imaju kuću. Zar ne?

[1] Stern, F. (2006). Five Germanies I have known. New York: Farrar, Straus and Giroux.

[2] Ovdje se oslanjamo na definiciju hegemonije kao političke, ekonomske i vojne dominacije jedne zemlje nad drugim zemljama.

[3] Germany, S. O. (n.d.). Controversy Over Afghanistan Remarks: German President Horst Köhler Resigns – SPIEGEL ONLINE. Retrieved September 26, 2016, from http://www.spiegel.de/international/germany/controversy-over-afghanistan-remarks-german-president-horst-koehler-resigns-a-697785.html

[4] Vidi više pod Egon Bahr ili Germany, S. O. (n.d.). Zum Tode Egon Bahrs: Wegbereiter der Einheit – SPIEGEL ONLINE. Retrieved September 26, 2016, from http://www.spiegel.de/politik/deutschland/egon-bahr-ist-tot-willy-brandts-engster-vertrauter-a-1048965.html

[5] Germany announces record boost to development aid budget. (2015, March 19). Retrieved September 26, 2016, from https://www.theguardian.com/global-development/2015/mar/19/germany-announces-record-boost-to-development-aid-budget

[6] IFO – Njemački institut za ekonomska istraživanja www.ifo.de

[7] „Zuwanderungsbedarf aus Drittstaaten in Deutschland bis 2050. Szenarien für ein konstantes Erwerbspersonenpotenzial– unter Berücksichtigung der zukünftigen inländischen Erwerbsbeteiligung und der EU-Binnenmobilität“, Bertelsman Stiftung, 2015  (str.20) https://www.bertelsmannstiftung.de/fileadmin/files/BSt/Publikationen/GrauePublikationen/Studie_IB_Zuwanderungsbedarf_aus_Drittstaaten_in_Deutschland_bis_2050_2015.pdf

[8] Art of the lie. (2016). Retrieved September 26, 2016, from http://www.economist.com/news/leaders/21706525-politicians-have-always-lied-does-it-matter-if-they-leave-truth-behind-entirely-art

[9] Patriotische Europäer gegen die Islamisierung des Abendlandes.

[10] Dugo je postojala inciijativa pa čak i prijedlozi da se ova stranka zabrani zbog otvorenog poistovjećivanja sa nacističkom prošlošću i prema mnogima sa Hitlerovim NASDP. Ustavni sud je to odbacio donijevši odluku da NPD ima pravo učestvovanja u političklom životu. Mnogi smatraju kako je ovakva odluka Ustavnog suda zapravo pomogla političkoj marginalizaciji NPD-a koji još nije prešao prag za ulazak u Bundestag i zastupljen je samo (i to beznačajno) u parlamentima pojedinih saveznih pokrajina.

HEGEMONI SE VRAĆAJU KUĆI

ČEKAJUĆI DOBRE VIJESTI USRED POLITIČKE OLUJE

Osvrt  Lejle Ramić-Mesihović

Neko je nedavno kazao kako bi najbolji odgovor najavljenom referendumu u Republici Srpskoj (RS) o 9. januaru kao prazniku tog entiteta u BiH bilo pozitivno mišljenje o zvaničnoj bh. kandidaturi za članstvo u EU  na zasjedanju Vijeća za opće poslove (General Affairs Council- GAC) EU 20. septembra 2016. godine. Sudeći po impulsima koji dolaze nakon posljednjih kontakata BiH sa EU, BiH bi, usred usijane referendumsko-izborne političke atmosfere, dobila toliko željenu pozitivnu poruku iz Brisela.

Umjereni optimizam

Već poznate primjedbe na procese već neko vrijeme se svode na nekoliko uobičajenih rezervi oko utjecaja mogućeg referenduma na opće reformsko raspoloženje, a često se naglašava i to  kako je neophodno mehanizam koordinacije implementirati, a ne samo usvojiti. Protokol o adaptaciji SSP-a je usvojen kako je i traženo.  Kako je obznanjeno na portalu posvećenom implementaciji Reformske agende, prva faza fiskalnih reformi je pri kraju. Izvještaji ukazuju na to da se provode i aktivnosti na poboljšavanju poslovnog okruženja, a BiH kao da je konačno počela ozbiljno razumijevati uputu Evropske komsije  da zakoni različitih zakonodavaca koji se u BiH bave istim, ustavima dodijeljenim, pitanjima, trebaju biti usklađeni.  Evropska komisija je takođe u više navrata istakla da je bitno da  BiH poštuje principe SIGME kada je u pitanju reforma javne uprave, posebno aspekte koji se odnose na depolitizaciju i profesionalizaciju.

Duh i slovo procesa

Čini se da se desio taj potrebni napredak, koji se u terminologiji ustaljenoj u institucijama EU zove „meaningful progress“. Ali, ako još  ima dilema oko funkcionalnosti mehanizma koordinacije, kao drugog uslova za prihvatanje aplikacije, onda je svima jasno da je prvi pravi test upravo Upitnik. Kao što će pravi test adaptacije SSP-a biti njegovo provođenje u praksi, a ne, kako neki insistiraju, brzo potpisivanje i ratifikacija. Podsjetimo se ovdje sporazuma sa Hrvatskom o graničnim prijelazima, ali i o korištenju luke Ploče i prolaska kroz Neum.

Dobra volja dvaju strana, prenesena na papir, kasnije se u praksi sudarala sa brojnim birokratskim začkoljicama. Dakle, bitno je da kada do njih dođe u praksi još postoji volja sa obje strane da se one rješavaju.

Nije otuda teško shvatiti da VPI BiH, kao organizacija koja se dugi niz godina bavi evropskim integracijama, ovdje stoji na stanovištu kako EU konačno treba prihvatiti bh. aplikaciju za članstvo u EU i poslati joj taj dugo očekivani upitnik. Razumijemo strah onih koji kažu kako su bh. vlasti lako dogovorili uvjete, ali da će ih teško provesti u djelo. Podugačka je lista činova političke neodgovornost koja dakako nameće mjesto za oprez. Ali mi upravo zagovaramo jači nastavak procesa kako bi se dogovoreni uvjeti i izražena deklarativna volja, prije svega oko mehanizma koordinacije, testirali u praksi. Status kandidata sam po sebi ne znači mnogo, a kamoli prihvatanje aplikacije i slanje Upitnika. BiH već neko vrijeme stoji na prekretnici. Ili će zakoračiti ozbiljnije ka EU ili će se vratiti u geopolitiku primordijalnih podjela i nazadovanja. Nismo pritom naivni da vjerujemo kako će zeleno svjetlo za Upitnik obrisati sve naše strahove, dileme i poneku skrivenu namjeru.

Pogled iza kandidatskog statusa

Dovoljno o evropskim integracijama znamo kako bismo vjerovali da je sticanje kandidatskog statusa, usred egzistencijalne krize u kojoj se nalazi sama EU, dovoljno da spasi BiH od vlastitih problema. Ali postoji ipak nešto što je više i značajnije od spiska uvjeta, checkinga i double checkinga. Riječ je o duhu procesa koji se stidljivo počeo ukazivati na Balkanu i u BiH.

To nije samo proces evropskih integracija, nego prije svega proces sazrijevanja i spoznaje o zajedništvu u nevolji, o potrebi ozbiljne etničke i političke emancipacije kako bi se jednog dana počelo evropski živjeti u BiH. Aktuelna retorika zamagljuje i onesposobljava ove fragilne mogućnosti. I dakako pokušat će da ih potpuno uništi, jer stoje na putu politkama svih mogućih partikularizama. E zato je važna pozitivna poruka iz Brisela, makar i birokratski „neiskrena“ da sačuva evropski duh u BiH – makar i u promilima.

Nadamo se da će komesar za susjedstvo i proširenje Johaness Hahn odmah nakon prezentacije Paketa proširenja i Izvještaja doputovati u Sarajevo da nam preda Izvještaj o urađenom (nekada o napretku) i da ćemo brzo nakon toga Upitnik koji će Generalna direkcija za politiku susjedstva i pregovore o proširenju zajedno sa ostalim relevantnim resornim generalnim direkcijama Evropske komisije ispolirati nakon što naša aplikacija i zvanično bude prihvaćena. Ne bi bilo ni loše da EU i BiH postignu zajedničko razumijevanje i o realnom periodu potrebnom za ispunjavanje Upitnika u našoj decentraliziranoj zemlji.

Kako smo naviknuti da se u općoj političkoj kakofoniji u BiH dobre vijesti ne čuju, pogotovo onda kada se potežu identitetska pitanja,  želja nam je da doprinesemo njihovoj vidljivosti. Da sveprisutnim idejama straha, mržnje, podjela probamo suprotstaviti evropsku ideju koja je u svojoj osnovi ideja zajedništva i prosperiteta.

ČEKAJUĆI DOBRE VIJESTI USRED POLITIČKE OLUJE