Na današnjem meniju: Ćevapi diplomatija
Autor: Amer Kurtović
Poznata „sedmica koja je promijenila svijet“ desila se 1972. godine i predstavlja posjetu tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona Narodnoj republici Kini. Ovo je bila prva takva posjeta između dotadašnjih neprijatlja, koji su čak direktno ratovali ranih 1950-ih godina na Korejskom poluostrvu, označivši tako početak neformalnog kinesko-američkog savezništva protiv Sovjeta.
No, fokus ovog bloga neće biti formalna i neformalna prijateljstva, već jedan jako značajan dio posjete koji može dovesti do istih te ujedno doprinijeti brendiranju države. Naime, kao i sa svim službenim posjetama stranim državama prije i poslije čuvene sedmice, neizbježan dio protokola jeste svečana večera. U prethodno navedenom primjeru su kineski domaćini iznijeli širok asortiman svojih najboljih i najupečatljivijih tradicionalnih jela (i pića) američkim gostima. Budući da je Kina do tada bila daleko od američkih očiju, intriga domaće javnosti o tim jelima bila je visoka. Čak je i New York Times objavio recepte desetine egzotičnih kineskih jela kako bi Amerikanci u svojim kućama mogli napravite ista ta jela i okusiti ih, a restorani su replicirali gala večeru. Pedeset godina kasnije kineska hrana je jedna od najpopularnijih kuhinja među Amerikancima. Imajući to na umu, u tekstu će se predstaviti uloga hrane u diplomatiji, tzv. kulinarska diplomatija, te potencijal iste za sprijateljenje stranih i bosanskohercegovačkih zvaničnika, promociju lokalnih vrijednosti i pomoć pri realizaciji vanjskopolitičkih ciljeva.
Cijeli blog preuzmite ovdje: Na današnjem meniju: Ćevapi diplomatija
Blog nastao u sklopu programa “Aktuelna vanjska politika”
Mimo mogućnosti rješavanja spornih bilateralnih i multilateralnih pitanja, također postoji mogućnost uspostavljanja prave kulinarske diplomatije, koja bi nužno uključivala i našu dijasporu te bi morala djelovati sinergijski sa drugim diplomatskim inicijativama, naročito onim iz oblasti javne diplomatije koja ima za cilj utjecati na ljude u drugim državama. Pored kampanje „12 Dana mira“ i literarnog takmičenja, Ministarstvo vanjskih poslova i bh. ambasade širom svijeta mogu sa malim troškom organizovati kampanju promocije domaćih bh. prehrambenih proizvoda sa nizom tradicionalnih jela. Naša mnogobrojna dijaspora može imati posebnu ulogu u tim naporima, budući da su dobro upoznati s domaćom kuhinjom te također dobro integrisani u ta društva. Mimo javnih institucija, u ovakvim naporima može i treba imati ulogu privatni sektor koji se bavi prehrambenom djelatnošću – u nedostatku djelovanja javnih institucija, firme mogu samostalno djelovati na inostranim tržištima i promovisati svoje proizvode kao krajnji korisnici takvih napora.
