Rat u Ukrajini kao konačan pokazatelj da EU nema namjeru popustiti pred vlastitim kriterijima
Autorica: Azra Kerić
Početak ruske agresije na Ukrajinu, 24. februara 2022. godine, razmatra se kao mogući okidač za „prisilno“ proširenje Evropske unije (EU), „Prisilno“, u ovom kontekstu, označava ubrzano proširenje, eventualno većeg obima u odnosu na broj zemalja koje su u zadnjih 20 godina u procesu evropskih integracija i trenutno posjeduju status kandidata ili potencijanog kandidata, kao što su to države Zapadnog Balkana i Republika Turska. Takvo proširenje uključuje proces u kojem će se privremeno potisnuti važni kriteriji za članstvo, što je već bio slučaj prilikom prijema Kipra.
Uzrok mu, između ostalih, mogu biti vanredne sigurnosno-političke okolnosti koje prijete miru u jednoj zemlji ili regiji.
Ova mogućnost je izrazito važna za Bosnu i Hercegovinu (BiH), zemlju koja, uprkos opredjeljenosti ka evropskim integracijama izraženoj 2003. godine u Solunu (Thessaloniki), još uvijek nema kandidatski status.
Ukrajina je sada u opasnosti koja se nerijetko predviđa BiH, što se očituje i kroz javno negodovanje, pa čak i prijetnje, zbog bh. aspiracija ka euroatlantskim integracijama. Ostvarivanje statusa članice bilo koje organizacije ili saveza očigledno za BiH predstavlja dalje urušavanje stabilnosti, a to potvrđuje i nedavna izjava ruskog ambasadora u BiH o mogućim reakcijama Moskve. Ipak, molbe iz regije za ubrzanu dodjelu kandidatskog statusa pokazuju da se na članstvo u EU i NATO savez gleda kao na zaštitu od malignih utjecaja i sigurnosnih prijetnji.
Cijeli blog preuzmite ovdje: Rat u Ukrajini kao konačan pokazatelj da EU nema namjeru popustiti pred vlastitim kriterijima
Blog nastao u sklopu programa “Aktuelna vanjska politika”
Sljedeće pitanje koje se odražava na budućnost evropskih integracija, a izvire iz primarnog problema-ruskog napada na Ukrajinu, a sekundarno iz reakcija zemalja (potencijalnih) kandidata za članstvo u EU, jeste kako će EU odgovoriti na odbijanje učešća u sankcionisanju Rusije.
Ovo pitanje se pretežno odnosi na Srbiju. Međutim, BiH je teško svrstati i u jednu i u drugu kategoriju. Josep Borell je 1. marta u Izjavi naveo da je BiH među zemljama usaglašenim sa odlukom Vijeća EU o dodatnim mjerama ograničavanja. Jedan član Predsjedništva, Milorad Dodik, nije saglasan sa tim mjerama, te se samim tim BiH nije pridružila EU u sankcijama Rusiji. Samim tim, BiH nije zatvorila svoj zračni prostor za ruske aviokompanije. U ovom slučaju se ne podudaraju informacije koje je, iz Direkcije za civilno vazduhoplovstvo BiH dobila ministrica vanjskih poslova sa onima koje ima ministar prometa i komunikacija BiH. Na zvaničnoj internet stranici Ministarstva vanjskih poslova BiH, Direkcije za civilno vazduhoplovstvo BiH, Vijeća ministara BiH i Predsjedništva BiH nema zvaničnog saopštenja o pridruživanju BiH sankcijama EU protiv Rusije, uključujući i zabranu leta ruskim aviokompanijama.
Ovakvo ponašanje bh. političara je, zapravo, samo još jedan pokazatelj zašto EU BiH još uvijek ne dodjeljuje kandidatski status. EU se čak nije ni osvrnula na ove protivrječnosti. Nije uslovila mogući kandidatski status unutrašnjim usaglašavanjem vanjske politike i, uopšteno govoreći, ozbiljniji pristup istoj, niti je slala upozorenja slična onima koja su upućena Republici Srbiji i predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, a to je da se ne može trajno sjediti na dvije stolice i da takva nastojanja mogu dovesti do izolacije i povlačenja evropske podrške.
Uprkos takvom primjeru, 24. marta, Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH nije glasao za usvajanje zaključka kojim se od Vijeća Ministara traži potpuno usklađivanje politika, mjera i stavova sa zvaničnim stavovima EU o agresiji na Ukrajinu. Ni ovaj ishod glasanja nije popraćen osvrtom iz EU.
Svakako, nemogućnost usaglašavanja po ovom pitanju, ali i drugim pitanjima unutrašnje i vanjske politike BiH, ovu državu može koštati euroatlantske perspektive.
