Za dogovor je uvijek potrebno troje
U Beču je 14. jula postignut dogovor između Irana na jednoj i pet stalnih članica Vijeća sigurnosti sa SR Njemačkom (P5+1) na drugoj strani. Dogovor, koji podrazumijeva ograničavanje iranskih nuklearnih mogućnosti isključivo na civilnu upotrebu u zamjenu za olakšavanje ekonomskih sankcija predstavlja ključni momenat i šansu za normalizaciju odnosa između Irana i Zapada.
Šansa je višestruka i obostrana. Iranska ekonomija je u posljednjih 12 godina pretrpjela mnogo štete. Kao rezultat višegodišnjih sankcija, iranska proizvodnja nafte, odakle se puni čak 70% iranskog budžeta, pala je sa 2,2 miliona na svega 700 000 barela dnevno. Čak su i sami predstavnici iranske vlade javno potvrdili kako samo zbog embarga na izvoz nafte Iran mjesečno gubi između četiri i osam milijardi dolara. Iranska ekonomija zabilježila je pad za skoro 20%, domaća valuta izgubila vrijednost za 40%. Zamrznut je iranski kapital u insotranstvu u vrijednosti 100 milijardi američkih dolara. No, daleko od toga da je ekonomski gubio samo Iran. A još dalje od toga da je loša ekonomska situacija u Iranu zapravo bila jedini okidač za dogovor. Gubici, ne samo oni ekonomski, bili su na obje strane. Premda su zemlje članice EU, u prvom redu Njemačka i Francuska, imale uvijek dobre trgovinske odnose sa Iranom (neki podaci ukazuju na to da je izvoz iz EU u Iran pao sa 32 milijarde na svega devet milijardi godišnje) to nije samo po sebi utjecalo da vodeće članice EU toliko snažno žele dogovor.
Ekonomija nije jedini povod za dogovor
Ovaj dogovor kombinacija je nekoliko elemenata: ekonomskog, sigurnosnog i geopolitičkog. Ekonomski smo u osnovnim crtama naznačili. Sigurnosni je od samog početka predstavljao i osnovni imperativ za EU i SAD, budući da su sve kalkulacije pokazale kako je vojna intervencija u Iranu zapravo nemoguća bez prevelikih žrtava i da je konsekventno niti jedna vlada na zapadu nije spremna platiti, pa čak i da ih između sebe podijele. Neki su čak, poučeni lošom procjenom u Iraku bili izuzetno oprezni i oko stvarnih motiva Irana da se nuklearno naoruža – određene analize su pokazale ne samo da je Iran tehnološki daleko od nuklearne bombe nego i da mu to nije apsolutni prioritet. Jačanje ISIL-a u pojasu Irak-Sirija-Libija zazvonilo je također na uzbunu: tu negdje počinje i ovaj geopolitički dio razloga za dogovor. Bez aktivnije uloge Irana nije moguće riješiti krizu u Siriji, Iraku i Jemenu. U situaciji kada Iran i Rusija, sa politički “nesvrstanom” Kinom, predstavljaju snažan blok koji kontrolira krizu od Ukrajine do Jemena, EU i SAD odlučile su se da, usred specijalnog rata sa Rusijom, oslabe ovaj blok tako što će Iranu dati koncesije. Koliko je ovo pametan pristup tek će se pokazati!
Ekonomsko jačanje i otvaranje iranske privrede može značiti nekoliko stvari: sa jedne strane za očekivati je da će paralelno jačati i iranski uticaj u regionu Bliskog istoka, što će dodatno povećati tenzije sa sunitskim državama predvođenim Saudijskom Arabijom. Na drugu stranu, otvaranje Zapadu takođe može osnažiti reformističke snage unutar samog Irana, čime bi ta država mogla postati konstruktivan akter u regionalnim i globalnim pitanjima. Sa jedne strane, postoji mogućnost da bi Iran mogao da bude dio rješenja kriza u Siriji, Iraku i Jemenu, dok, sa druge strane, prema reakcijama Saudijske Arabije, Izraela, Kongresa Sjedinjenih Američkih Država i nekih evropskih zemalja srednjeročno se može očekivati zaoštravanje stava prema politici Irana u određenim zemljama Bliskog istoka. Ipak, ograničavanje nuklearnih kapaciteta Irana postavlja temelj za dugoročnije održanje ravnoteže snaga na Bliskom istoku. Stoga, u trenutnoj konstelaciji, eksterne refleksije dogovora će u mnogome zavisiti od političkih dešavanja unutar Irana.
Šansa i za malu BiH
Protivnici ovog dogovora – prije svega Izrael i Saudijska Arabija – pored fragmentacije i međusobnog istorijskog animoziteta, teško da mogu dobiti podršku Sjedinjenih Američkih Država za konfrontaciju sa Iranom. Ukoliko Iran ne zloupotrijebi novonastalu situaciju i jačanje vlastite ekonomije, izgledna je njegova konstruktivna uloga u sukobima u regiji, što bi se vremenom reflektovalo na uspjeh borbe protiv terorizma i stabilnost u regionu. Suzbijanje sukoba i terorizma na Bliskom istoku bi se vremenom pozitivno odrazilo i na Bosnu i Hercegovinu.
BiH svakako treba pozdraviti ovaj dogovor, ali ne samo retorički. Bh firme imaju dugu tradiciju i dobar istoriju rada na iranskom tržištu i to je šansa koja se sada nudi. No, tu šansu prvo mora prepoznati bh diplomatija koja aktivnije mora pratiti razvoj događaja i već odmah početi popravljati sankcijama urušene veze sa iranskom vladom. Dugo odgađani sastanak mješovitog komiteta za ekonomsku suradnju između Irana i BiH bi mogao biti prvi korak u pravom smjeru. BiH prema Iranu treba zapravo požuriti polako i oprezno.
